Uopće nema dileme da je za ćirilicu u Vukovaru prerano. Uopće nije sporno da bi čak i predstavnici Srba u Hrvatskoj trebali shvatiti da inzistiranjem na ćirilici u Vukovaru ne štite manjinske interese Srba u Hrvatskoj, posebno ne onih u Vukovaru. Čak je pomalo nejasno kako sami predstavnici Srba nisu shvatili da bi najveći napredak u poziciji srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj ostvarili jednostavnom javnom porukom da ćirilica u Vukovaru nije potrebna samo zbog toga što je veći broj ljudi može doživjeti kao pljuvanje na najbolniju od svih hrvatskih rana. Poštovanje susjeda odnos je prema bližnjem. Na njemu se temelji svaki suživot. Samo na osnovi poštovanja može se graditi prijateljstvo. Samo međusobni respekt i osjećajno razumijevanje mogu održati i razviti prijateljstvo. A ako forsirate nekoga preko granice koju može prihvatiti, to teško može biti poštovanje odnosa prema bližnjem ili prijateljstva.
No je li ćirilica bitna ili nebitna u Vukovaru nakon tužnog ovogodišnjeg obilježavanja tužne obljetnice, manje je bitno pitanje od toga ima li Hrvatska stabilnu demokraciju ili nema.Vukovarski događaji mogu se u velikoj mjeri pripisati potpunoj nesposobnosti Vlade da na prvi način komunicira i vodi složene i osjetljive procese. Usto vukovarsko dijeljenje Hrvatske samo je zadnji u nizu dokaza da ova vlada nije naučila ne voditi bitke koje ne može dobiti.
Zaključak je izrazito zabrinjavajući: imamo Vladu koju vode ljudi koji ne znaju odabrati bitke, imamo ministre koji ne znaju kontrolirano voditi procese, nego se upuštaju u serije iracionalnih svađa na raznoraznim poljima – financijskom, kulturnom, sportskom, znanstvenom, ideološkom, seksualnom, socijalnom, nacionalnom...
Imamo vlast koja gubi jednu bitku za drugom, a i dalje zbori nešto o boljim danima i svojim “principima”. E to tako neće ići.
Ako je hrvatska vlast Hrvatsku dovela u situaciju da imamo iracionalan i besmisleno dug štrajk liječnika te da je “uspješno” provela stožerizaciju pitanja hrvatske nacionalne sigurnosti, onda to znači da nas uporno vuče prema litici opće nestabilnosti.
Nemojmo se zavaravati, to što je stožer koji se bori protiv ćirilice izveo u Vukovaru samo je testiranje granice radikalnijih mjera alternativnih političkih struktura u borbi s aktualnom hrvatskom vlašću. Problem je u tome da stožer za tako nešto ozbiljno poput dijeljenja Hrvatske u Vukovaru ni na koji način nije dobio izbornu legitimaciju. Stoga se moramo zapitati što se može dogoditi sljedeće: parcijalni puč – svrgavanje neželjene vlasti na dijelu teritorija? Ili možda pravi puč grupe nezadovoljnika koji su možda čak i opravdano nezadovoljni?
Bilo kako bilo, svake slične nove akcije koje dokidaju legitimna i izborom osvojena prava reprezentiranja Republike Hrvatske i njezinih interesa mogu voditi u latinoamerička rješenja. To je zadnje što nam treba. Demokracija, moć i prava koji iz nje proizlaze, nešto je s čime se ne smijemo igrati. U tako nestabilnoj i nesigurnoj Hrvatskoj može biti samo puno gore nego u ovoj neuspješnoj, recesijskoj Lijepoj našoj. Kako god je loše, u politički stabilnoj demokraciji uvijek postoje neke šanse, a kaosu postoji samo – kaos. Ako se kroz riječi ponos i nacija kreće putem političkog nereda i nesigurnosti, onda će se završiti na upravo suprotnom polu tih snažnih značenja.
Ipak, za takvo stanje najodgovornijom se može smatrati netaktičnu, nesenzibilnu Vladu s krupnim deficitom obične narodne mudrosti. Baš kao što su si mogli dopustiti da kažu kako nisu znali što će ih čekati u Vukovaru, tako će “obrambenaški” reći, nakon vrlo izglednog bankrota ako nastave s ovakvom fiskalnom neodgovornošću, da nisu znali što ih čeka u 2014. A zapravo je činjenica da su mogli i morali znati te se pobrinuti da u Vukovaru sve prođe u najboljem redu. Baš kao što se to može napraviti za ekonomiju u 2014.