Već sam bio digao ruke od današnje teme. Mislio sam, kome može biti važno i zanimljivo kako naša Vlada izglasava svoje odluke. Prema dosadašnjim zakonima i poslovnicima o radu Vlade, za te se odluke zahtijevala većina glasova nazočnih članova Vlade. Predlagao ih je premijer, a prihvaćali su ih ministri dizanjem ruku. Teoretski, mogli su se izjasniti za odluku ili protiv nje. Zbiljski, uvijek su prihvaćali prijedloge svog premijera. Zašto se uopće glasuje, ako se uvijek glasuje “za”?
No, kažem, od te sam teme već bio odustao i ne bih joj se vraćao, da joj neki dan nisu širom otvorena vrata Županijskog suda u Zagrebu. Otvorio ih je sudac Turudić, iskreno se začudivši kad je od svjedoka, bivšeg ministra u Hrvatskoj vladi, doznao da u sedam godina njegova ministarskog mandata nikad nitko u glasovanju nije bio protiv prijedloga predsjednika Vlade. Radi čega su se uopće održavale sjednice, pitao je svjedoka preneraženi sudac, ako se na njima uvijek i beziznimno glasovalo “za”? Radi javnosti i radi donošenja odluka, pribrano je odvratio nekadašnji ministar.
Radi javnosti i radi donošenja odluka (koje su već donesene na drugome mjestu), na Markovom se trgu već više od dvadeset godina održavaju najbesmislenije stilske vježbe hrvatske politike. U njima dragovoljno, istina, za solidnu plaću, sudjeluju ozbiljni, odrasli, obrazovani, mudri, čestiti ljudi, a da se nikada nitko od njih nije zapitao u čemu je svrha i smisao tog igrokaza prihvaćanja odluka koje se niti mogu, niti smiju, a niti žele odbiti. Nema tu ni svrhe ni logike, zaključio je umjesto njih sudac Turudić.
Svi ministri glasuju “za”, jer glasovanje “protiv”, premda formalno moguće, praktički ne dolazi u obzir. Suprotstavljanjem premijeru ministar bi se gotovo automatski isključio iz njegova tima. Što će premijeru ministar koji odbija njegove prijedloge. Naravno da ministri, kao članovi premijerove ekipe, sudjeluju u raspravama (na vladinim sjednicama i na sjednicama vladinih užih kabineta, koordinacija i odbora) koje prethode formuliranju prijedloga, i da tako utječu na njih, no o čemu se oni imaju izjašnjavati kad je sve gotovo i kad premijer kaže da je gotovo. Ta neće valjda biti protiv samih sebe? Na vladi je da vlada, a ne da se zabavlja dizanjem ruku. Za to su pogodnije teretane. Dovoljno je da premijer pred svojim ministrima uobliči odluke, eventualno priupita ima li tko što protiv i proglasi ih. Vlada nije Sabor, nego mozak i motor izvršne vlasti, čini ju samo jedna politička opcija (ili čvrsta koalcija) i nema se što cifrati. Ima vladati i za to snositi punu odgovornost.
A ne da se pred začuđenim sucem bivši premijer i njegov ministar svađaju o tome tko je i kako donosio vladine odluke. U donošenju odluka sudjeluje cijela vlada, presudan je premijer, za odluke svi odgovaraju. Naravno, osim onih koji su bili “protiv”, a da je netko bio protiv dokazati se može samo na jedan način: izlaskom iz vlade. Zakon i pravilnik o Vladi RH mijenjali su se bezbroj puta, zašto ih ne promijeniti još jednom i izbjeći smiješno dizanje ruku u izglasavanju izglasanog.
Gospon Pavičiću,da oni barem donose odluke, makar i iza vrata javnosti, ali da su za i isključivo za dobro države, ali kada oni pošalju u bili svit, kad koga, na konzultacije, smiju li učiniti ovo ili reći ono, kako se postaviti po pitanju branitelja, s problemom mlikara… e onda u vražju mater i državnici i ministri i narod koji je izabro. Nema tu nitko gaće za učiniti pravu stvar, sve su to mekušci i beskičmenjaci.