Vladavina Brada Pitta

Dok naša javnost, željna novih hapšenja, očekuje da je zatvaranje i ispitivanje Damira Polačeca „put prema Sanaderu“, bivši se premijer izgleda baš i ne uzrujava. U Zagrebu mu uređuju novi ured. Čime će se baviti, ne zna se, ali očito da i nije osobito uznemiren spomenutim očekivanjima. Jer da jest, s uredom bi barem pričekao. Oni koji očekuju da je Polančec uvod u otvaranje Sanadera, vjerojatno su i zbog toga, radi „održavanja radne temperature“, na Uskrs poslali svoje kamere u zagrebački Remetinec, da bi zabilježile je li se bivši potpredsjednik Vlade ispovjedio i je li bio na misi! Drugi, pak, kojima je to manje važno od spektakla i zabave, čekali su da se u Dubrovniku pojave Angelina Jolie i njen Brad Pitt.

U Hrvatskoj već dugo vlada uvjerenje kao o državi prijevare, korupcije, pljačke i lopovluka. Pa i na najvišim političkim razinama. Država je sve vrednije prodala. Malo proizvodimo i izvozimo, a puno toga uvozimo. Stalno se zadužujemo, a već smo dužni preko glave. Uzimaju se novi krediti da bi se vraćali stari dugovi. Možda nam prijeti i dužničko ropstvo. Društvom se šire depresija i beznađe. Stvara se uvjerenje da nema izlaza. Punjenje Remetinca također doprinosi tome dojmu. Naravno da u Hrvatskoj ima i državnih lopova i državnog lopovluka. I nitko razuman ne može biti protiv toga da se država i od lopova i lopovluka mora štiti te da je dobro što je to napokon počela činiti. Ali, možda je i najvažnije nacionalno pitanje, zašto to nije činila davno prije, dok je lopovluk još bio u počecima?

Danas, nakon što su se „rauberi“ namnožili i uvelike opljačkali Hrvatsku, osim ljutnje i gorčine, ostaje i mučan dojam da je ovakav „gospodarski razvoj“ možda bio i planiran. Kao da je sve bilo programirano, kao da je bilo dijelom strategije „kontroliranog kaosa“.

Tko bi pošten i domoljuban, osim tadašnjih vodećih “gospodarskih stratega”, bio voljan rasprodati najvrednije što zemlja ima? Nešto tako nečasno mogli su učiniti samo takvi mufljuzi.

Oni su se obilato namirili i nije ih briga što će biti s ovim ljudima i s ovom zemljom. Njima i njihovima bit će super, pa vladali Hrvatskom i stranci. Netko će možda reći da je ovdje posrijedi paranoja, plašenje „teorijom zavjere“. Čak ako i nije na djelu „teorija zavjere“, država nam je osiromašena, opljačkana i devastirana. A najturobnija je posljedica toga da više i nismo gospodari u svojoj zemlji. Osim toga, stvoreno je i uvjerenje o upravljačima ove zemlje, koje stane u polurečenicu – „svi su lopovi“. Rezultat upravljanja državom opća je depresija njezinih državljana. No zato su tu za popravljanje nacionalnog raspoloženja i „duhovne klime“ revne televizije. Što više zabave, glamura, sapunica, kuharica, nakuhavanja i sportova i eto ti „zdravog društva“ i „malog čovjeka“, poslušnog, poćudnog i pripravnog za šutnju, potrošnju i za više rada uz manju zaradu.

Televizije banalnostima, jeftinom i plitkom zabavom vrše svojevrsnu anesteziju pokradenog i osiromašenog hrvatskog društva. Omamljene zapravo i nije briga što se u državi zbiva, hoće li ona na koncu spasti na prosjački štap; hoće li njome gospodariti stranci ili „naši lopovi“. Važnijim im postaje hoće li Brad i Angelina doći u Dubrovnik nego hoće li Hrvatska ostati bez svojih brodogradilišta.

Opća depresija i nevjerica, izazvane rasprodajom najvrednijega, mogle bi nas vratiti u vrijeme znano iz povijesnoga očaja, koje bi obično završavalo sudbinski tragičnim pozivom, koji je Krleža sažeo u onu turobnohrvatsku rečenicu, koja bi se obično upućivala našim „spasiocima“: “Dođite i vladajte nama jer smo mi nesposobni da sami sobom vladamo!” Možda je nekome i bio cilj da sami sobom ne vladamo. Završio Sanader s Polančecom ili ne, već je stvoreno uvjerenje da, eto, kada sami vladamo – onda takva vladavina završi u Remetincu.