Vladin nejestivi meni

Hrvatskoj je pod hitno potreban politički Stephan Macchi. Taj je francuski kuhar postao televizijska zvijezda nemilosrdno tražeći fleke, prljavštinu, nemar u hrvatskim restoranima. Bez dlake na jeziku napada lijene konobare, nezainteresirane kuhare i vlasnike koji pojma nemaju o poslu, ali se njime žele obogatiti uskraćujući gostima minimum poštovanja, praveći ih budalama i uzimajući njihov novac bez grižnje savjesti.

Može se Macchi nekome sviđati ili ne sviđati, ali on se ne ustručava zasukati rukave, povući prstom po zagorjeloj tavi, zgroziti se nad užeglom masnoćnom i istjerati van neurednog kuhara. Hrvatska danas podsjeća upravo na najgore od restorana koje je Macchi posjetio. Sve je isto: prljavština na podu i mrlje na stropu u obliku gomile neriješenih afera, godinama skupljana prašina pod kojom se skivaju Buljubašići i Mijalići uvjereni da im taj sloj omogućuje da uživaju u svojim kokošarskim privilegijama, nedoučeni kuhari koji godinama vježbaju na hrvatskim građanima, kamuflirajući svoje neznanje i nesposobnost gomilama ljepljivih, masnih i neukusnih obećanja.

Simbolike ima čak i u tome da je jedan stranac morao doći i napraviti ‘inspekciju’ po hrvatskim restoranima radeći od toga svojevrsni neugodni trenutak istine, umjesto da to rade mjerodavne službe. Gdje god da se prstom provuče, hvata se gadljiva masa, gdje god da se pogleda, sve je zapušteno, neuredno, uništeno nemarom i bahatošću onih koji misle da voditi restoran znači samo nalijepiti neonski natpis na vrata.

Jer u Hrvatskoj se upravo to radi. Prema vani svijetli natpis – vladajuća politika se od Ive Sanadera do Jadranke Kosor brine jedino da se koje slovo ne ugasi pa da u EU to ne izgleda kao Hr..tska- koji služi da namami goste, no teško onome koga natpis prevari i povuče da doista uđe. Brzo shvati da se sve svelo na glancanje imena, jer se nikome zapravo ne da rješavati ono što se unutra nakupilo.

A unutra doista kipi i očito da premijerka još nije shvatila dubinu do koje mora zaroniti ako želi postati Stephan Macchi. Nisu problem Buljubašići, nego onaj tko ih je doveo. Nije problem Inin ugovor, nego onaj tko ga je takvog potpisao, nije stvar u Bajiću i Karamarku, državnoj inspekciji ili državnoj reviziji, nego u politici koja od njih ne očekuje da rade svoj posao, nego da joj služe. Nisu državna poduzeća sama od sebe postala leglo nezakonitosti, nego ih je država kao vlasnik svojom lijenošću i korumpiranošću takvima učinila.

Cijeli sustav postavljen je naopako od trenutka kada je odlučeno da nije važno da konobar zna svoj posao, nego da je gazdin rođak, da kuhar ne treba znati kuhati, nego da treba samo nositi kuharsku kapu, da restoran ne treba razvijati, nego ga, kad već nije uspješan, prodavati dio po dio kako bi se pokrili tekući troškovi. Stoga i premijerkina najava da će riješiti Mijalića kao što je riješila Buljubašića ne zvuči državnički, nego nemoćno i smiješno.

To je, kad već voli kuhinjske analogije, kao da se najuri lijenog perača posuđa zato što je restoran loše vođen. Pecajući sitne ribe, koje joj serviraju mediji, Kosorova pokazuje da nema snage za krupne. Polančec je otišao zato što je prijetila opasnost da se neko slovo u natpisu na vratima ugasi, zbog čega bi EU mogao biti razočaran, a ne zato što je premijerka odlučila uvesti reda u Vladu i državnu upravu.

Njezino premišljanje da li uzeti Milinovića ili Šukera na nova mjesta govori da nema ni snage ni potpore da bi mogla zagrabiti izvan kuhinje koja je dokazano loša, nekreativna, čiji je meni jednostavno nejestiv. Rekonstrukcija vlade mora biti kvalitetna, temeljita i brza. Ili treba izaći ponovno na tržište i tražiti novi mandat od građana za ovu nesuvislu premetaljku kojom se HDZ služi. Naravno da je tu opasnost za HDZ da netko drugi postane Stephan Macchi. Ali dosta je bilo i da sve splačine kusaju i skupo plaćaju samo građani. Red je i na HDZ-u koji je sve to skuhao.