Vlado Šola: Volim obući odijelo i starke

Proslavljeni vratar rukometne reprezentacije Hrvatske i jedan od najosebujnih domaćih sportaša uopće znatno je viši od većine nas običnih smrtnika. To samo po sebi nije problem ni njemu ni nama  to jest, nama bi, zapravo, to i bio problem da smo njegovi  krojači te da mu želimo sašiti odijelo po mjeri. No, to ipak nismo, a Šola, poznat po posebnom osjećaju za styling, ionako uvijek nosi ono u čemu se osjeća najbolje. Kao glavni sukomentator RTL Televizije na predstojećem Svjetskom rukometnom prvenstvu, koje se u siječnju održava u Hrvatskoj, upravo se priprema za svoj najveći televizijski projekt s ove strane kamera...

In: Kako se pripremaš za predstojeće prvenstvo, postoji li neki kamp za komentatore gdje vježbate izgovor, guturalne skupine i slično?
- Nema nikakvih specijalnih priprema, osim toga nisam ni sasvim početnik u tome, nije to meni toliko zahtjevno. Na kraju krajeva, rukomet je ono što najbolje poznajem...

In: Komentatori bi, kažu, trebali biti objektivni, a tebi su sve prijatelji na terenu...
- Istina, teško se suzdržati i biti do kraja kritičan. Ja svakako ne želim nikoga izvrijeđati ili slično, potrebno je naći mjeru kritičnosti jer sam s igračima bio prijatelj prije, još uvijek sam i nadam se da ću ostati i nakon Svjetskog prvenstva (smijeh)... Dečki znaju da sam vrlo objektivan u tom smislu i da ih nikada neću razapeti...

In: Treba li ti golmanski prostor na koji si navikao tijekom utakmice? Koliko si eksplozivan pri komentiranju?
- Uvijek, primjerice, u rukama držim olovku koju vrtim, a koliko je brzo vrtim, toliko brzo pričam. Znaju me nekad iz režije preko slušalica upozoriti da malo smanjim priču, da se smirim... Meni to nije primarni posao, no želja mi je da ostanem i na ovaj način uz rukomet u Hrvatskoj, želio bih dati svoj doprinos kad više ne mogu igrati, znam da je moja generacija u principu uvijek bila vrlo nezadovoljna ljudima koji su bili sukomentatori u prijenosima.

In: Koje su bile najčešće zamjerke?
- Pa, posebno su se odnosile na ljude iz rukometa koji bi dolazili u emisije. Ne samo da su znali biti prekritični, već se moglo osjetiti da tu ima i neka doza ljubomore... Bože moj, svi smo tašti, no u tim slučajevima bi to na kraju uvijek nekako nesretno završavalo. Ja se nadam da će u mom slučaju biti suprotno...
kome treba dvorana

In: Jesi li izrekao nešto u eteru što si požalio?
- Ne, požalim jedino u trenutku kad shvatim koliko obaveza imam na glavi.

In :Kako ti, kao pravi insajder, procjenjuješ naše šanse na Svjetskom prvenstvu?
- Sigurno ćemo doći do četvrtfinala -pitanje je hoćemo li osvojiti medalju, ali da ćemo dobro igrat’ to je sigurno. Dobro je, sad dolaze novi mladi dečki, mislim da su nam šanse jako dobre, ali u rukometu je od prvog do sedmog mjesta vrlo mala razlika, odlučuju detalji.

In: Je li Ivano Balić doista takvo "čudo" na terenu kao što se čini nama laicima?
- On je čudo u svakom pogledu, ne samo na terenu, kad ti fali čovjek onda ti fali mnogo više od igrača. Poznavajući ga, on će sigurno biti tamo, a koliko će moći igrati, to ćemo tek vidjeti...

In: Mnogi spore i o novim rukometnim dvoranama, trebaju li, ne trebaju li  što misliš o tome?
- Ljudi koji razmišljaju na taj način su, kako bih se izrazio, dekadentni. Zašto nam ne bi trebale? To su, kao prvo, gradske dvorane, a ne rukometne. Zašto nam trebaju HNK ili Muzej suvremene umjet­nosti? To nisu profitabilne ustanove, ali ih moraš imati. Da bi jedan grad došao na neku svjetsku mapu kulture, sporta i zabave, jednostavno ih moraš imati. A kako će se upravljati objektima, to je drugo pitanje. Ako ne bude dobro, onda nam sigurno ne trebaju. Zagreb su godišnje bar sto pedeset dana zaobilazila svjetska događanja jer nismo imali adekvatnu dvoranu.
In: Sad si u mirovini, očekuje se da se negdje skrasiš uz jezero, pecaš, brojiš oblake...
- Imam četrdeset godina i nije vrijeme za mirovinu, a nisam ni tip za mirovinu. Na kraju krajeva igrao sam rukomet, a ne nogomet, što znači love nema (smijeh). U prijevodu – moraš je zaraditi...

In: Je li ti drago što si se sklonio s terena, rukomet nije najnježniji sport na svijetu...
- Ja sam imao jako puno operacija i ozljeda, tako da s te strane svakako jest.

In: Kada si prestao brojati koliko si puta dobio loptom u glavu? Vratari slove kao posebna sorta sportaša...
- Nisam brojao. To je kao kad ideš na kišu bez kišobrana, velik je rizik da ćeš pokisnuti... Mi smo zaista posebni u svakom pogledu, ne samo onako kako nas prezentiraju (smijeh). Doživljavamo utakmicu drugačije nego igrači, jer smo sami u cijeloj priči, dok su igrači u grupi. Dogodi se da jednom pogriješiš i više ne dođeš na red. S druge strane, obraniš pet lopti i junak si! Psihološki je zahtjevno biti vratar jer, na kraju krajeva, 60-70 posto rezultata ovisi o tebi...

In: Pomaže li to iskustvo sada u biznisu  sam protiv gomile...?
- Pomaže, u svakom slučaju, jer te sport izgradi na određeni način  samodisciplina, tjera te da maksimalno odradiš svoj dio, a mi u sportu uvijek moramo sve odraditi 100%. Kad odigraš utakmicu, izgubio ili pobijedio, drugi dan o tome više ne smiješ misliti. Tako je i ovdje: kad izgubim lovu idem dalje, ne osvrćem se! (smijeh)

In :Imate li vi bivši vratari  Vićan, Ladić, ti  neko grupno savjetovalište nakon karijere?
- Ha ha, mislim da bi nakon terapije s nama ti savjetnici morali ići na terapiju... Mi smo svi normalni, samo smo lukaviji od igrača. (smijeh) A ti silni udarci u glavu – možda je baš to potaknulo centre u mozgu koji omogućuju nove ideje za kvalitetnija rješenja...

In: Rukometaši su na glasu kao dobra ekipa i za tulumarenje...
- Bez tog zajedništva nema ničega! Na primjer, Lino Červar. Jako puno ljudi ga osporava, međutim, čovjek je sve osvojio – znači zna! A i da ništa ne zna, da je samo pronašao ljude koji si međusobno odgovaraju, to je već dobitak i za zemlju i za generaciju... Ja nikad nisam imao sukobe ni s jednim trenerom. Shvatio sam da trener samo radi svoj posao. A i igrači znaju biti problematični  kad ide dobro, svima si dobar, a kad ne ide dobro, tražiš krivca u treneru...

In: U starom Rimu umirovljenim i ozlijeđenim legionarima bi davali zemlju. Ti si na svojoj izgradio restoran, kafić...
- Da, imao sam restoran i kafić, ali sam prodao. Razočarala me publika. Zagreb sam nazvao “grad skakavaca”  kad se nešto otvori, svi dolete u jatu, “pobrste” i nakon tri mjeseca odu drugdje. Na neki način su zahtjevni, očekuju blještavilo... Znaš u čemu je stvar? Pravimo se da smo nešto drugo, opterećeni smo svim i svačim...

In: Kako ti je bilo biti gazda?
- Bilo mi je teško uspostaviti neki odnos autoriteta prema radnicima, mene i danas ljudi doživljavaju blisko, viču za mnom "Šola!", žele se slikati i to mi je smetalo u biznisu. Gazda mora biti gazda.

In: Znamenit si i po specifičnom modnom izričaju  recimo, nosiš na odijelo kaubojke?
- Volim obući odijelo i dole starke, na primjer... Oblačim ono u če­mu se osjećam ugodno. Izreka da odijelo čini čovjeka je glupost.

In: Jesi ipak morao prilagodit styling svijetu poslovnjaka?
- Nisam, iako su ljudi, dok sam imao restoran, pitali koji je dress code i to. Očekivao sam da novac i profinjenost idu zajedno. No, ispostavilo se da oni s manje novca češće imaju više ukusa. Imao sam fenomenalnog kuhara, Francuza iz restorana s dvije Michelinove zvjezdice, smislio je umake na bazi vina i balsamica i onda dođe frajer, raširi kravatu, zafrkne rukave i kaže – “daj nešto da se krka...”

In: Nedostaje li ti rukomet sada, kad gledaš ekipu kako se pripre­ma? Budiš li se braneći, trzajući?
- Ne, čak ni ne znam gdje su moje medalje, znam samo za jednu  onu s Olimpijskih igara. Kao mladom uvijek me smetalo kad netko priča "e, kad sam ja igrao...", jer sam skužio da su u pravilu ti ljudi nesretni. A ako nemaš arhivu svojih isječaka iz novina, ako ne čuvaš dresove i nemaš ništa u kući što te podsjeća na te dane manje ćeš biti osjetljiv. Netko drugi će reći "e, stari kad si ti branio..." i to mi je puno draže i veće priznanje, nego da ti to govoriš i stalno ističeš, dok ti ljudi ne kažu “dobro, pusti me na miru”...

In: Kad se osvrneš na svoju karijeru, a s obzirom na mnoge operacije i ozljede - je li vrijedilo?
- Imao sam puno trenutaka u karijeri koji ispunjavaju čovjeka, a kad te nešto ispuni onda to vrijedi. Mislim da smo napravili puno dobrih rezultata, a to je cijena koju moraš platiti. Za dobro uvijek treba platiti, mi sportaši, na žalost, cijenu plaćamo ozljedama. No, nitko me nije tjerao... Moraš prelomiti – jesi li spreman na to ili nisi. Poznajem puno ljudi koji su bili strašni potencijali, ali se nikad nisu odlučili otići korak dalje boli ih i odustanu.. Meni je milijun puta puls lupao na 200, a nisam odustajao.

In: Ne vidi ti se da si “bivši” sportaš, da si prestao trenirati...
-Moram priznati da sam se udebljao neke tri-četiri kile, moram malo pripaziti, nisam osobito lud za treninzima...
televizija, vino, partibrejkers...

In: Što kao ugostitelj misliš o zabrani pušenja? Ima li stvari u kojima uživaš sada, a nisi mogao uživati kao igrač?
- Pušio sam i prije, u pravilu rukometaši jako puno puše. No, baš se veselim ovoj zabrani pušenja, možda neću više smrdjeti po cigaretama. Ipak, mislim da će oni vrlo brzo odustati od te varijante, kad shvate koliko novaca fali u blagajni, uvest će se kafići za pušače i nepušače, nešto u tom stilu i onda će taj manji nepušački postotak propasti... Smislio sam i slogan za pasivne pušače: "Puši za džabe, a buni se!".

In: Voliš li se nositi “poduzetnički”? Dobro ti stoji Armani, tvrde stilisti...
- Volim se dobro obući, ako mi odjeća nije mala. Mislim, lijepo je kad nađeš nešto lijepo za sebe, ako se dobro u tome osjećaš, no nikad nisam razumio zašto bi ti netko morao nametati kako ćeš se oblačit’.

In:Auti, fina vina...?
- Najradije bih kupio Harley Davidsona, mislim da ću to i napraviti na proljeće, sada imam ugovor po kojem se ne smijem ozlijediti, radit ću na RTL-u jedan show "Pobijedi Šolu", no ne smijem o tome mnogo govoriti. A što se vina tiče  imam prijatelja u Njemačkoj koji je uglavnom u životu pio pivo i koji je rekao  živio sam dvadeset godina u zabludi, a onda sam otkrio vino. Tako je nekako i sa mnom, iako nisam nikad bio neki veliki pivopija, a sada pijem uglavnom vino te vodu. U zadnje vrijeme paše mi i konjak, nekad sam više volio viski, to valjda dođe s godinama  nekad sam slušao punk, sad lagano idem prema jazzu (smijeh). Malo se usporava tempo. Prije si morao trgnuti piće, sad preferiram čašu vina u dvadesetak gutljaja...

In: Na koje koncerte ideš?
- Evo, sad ću, recimo, ići na Partibrejkerse!

In: Može li se obogatiti noćnu zagrebačku ponudu? Obraćamo ti se kao poduzetniku...
- Zagreb je u nekim stvarima provincija. U metropoli subotom dućani rade do tri... Sve što hoćeš napraviti u centru iza 22 sata, nemoguće je. Svaka metropola živi u centru. Dok sam imao kafić u deset sati na večer bio bi policijski sat. Kako ćemo dovući turiste, ako nema mjesta koja rade do tričetiri ujutro?

In: Imaš prijedlog za poboljšanje gastro ponude metropole?
- Ja sam za to da imamo svega i ćevapa i bureka i francuskih restorana, ali to mora biti kvalitetno. Recimo, imao sam ideju subotom na špici prodavati u Bogovićevoj šampanjac i kamenice, no sanitarna inspekcija mi nije dala dozvolu. U Parizu i Beču to je najnormalnija stvar. U Španjolskoj vise pršuti po lokalima, a kod nas ne smiju zbog higijenskih uvjeta. Kažu da nam to Europa diktira, no mislim da nam to više diktira naše neznanje.

In: Bojiš li se krize, s obzirom na isplativost bavljenja biznisom?
- To ćemo vidjeti. Otvaram lokal u novom Outlet centru u Svetoj Heleni, odustao sam od zagrebačke publike, iako u blizini živi 2,5 milijuna stanovnika, blizu je centru... Mislim da će to biti u redu, no nikada se ne može sve predvidjeti, neka sitnica može sve promijeniti - baš kao i u rukometu!