Vlastodršci koji nas straše pričama o “ljudima viška” mogli 
bi i sami postati višak

Hrvatski birokratski aparat izvor je beskrajne inspiracije za novinarsku porugu, a upravo tim motivima vodio se novinar Slobodne Dalmacije Vinko Vuković prošli tjedan kad je odlučio telefonski kontaktirati s novoosnovanim Uredom dobrodošlice pri Vladinu Uredu za Hrvate izvan domovine. Lažno se predstavivši kao kanadski povratnik Ante Roguljić, Vuković je namjeravao od hrvatskih državnih službenika zatražiti da mu pomognu pri transferu košnica sa pčelama iz Kanade u Hrvatsku.

Takvo pitanje, poprilično karikaturalno, novinaru je trebalo poslužiti kao dokaz očekivanog zaključka da je novi Ured za dobrodošlicu tek još jedna u nizu besmislenih državnih institucija, čiji će jedini doseg biti uhljebljenje još kojeg političkog pouzdanika na sigurnu državnu plaću od 8000 kuna, koliko je dodijeljeno čelnoj osobi te institucije.

No, taj sasvim realan plan propao je nakon što se Vukoviću alias Roguljiću na telefon javila voditeljica tog ureda Ivana Perkušić.

S interesom je saslušala muke pčelara iz dijaspore, zapisala sve bitne podatke i obećala da će se javiti u roku od 24 sata. Ipak, novinarov telefon zazvonio je već za otprilike pet minuta, a službenica Perkušić imala je spremne sve potrebne informacije i savjete o transportnim, carinskim i veterinarskim uvjetima koje bi iseljenik morao ispuniti da iz Kanade u Hrvatsku transportira svoje košnice i pčele.

Vukoviću, šokiranom što je u manje od desetak minuta dobio detaljan odgovor na pitanje o problemu koji se, u najmanju ruku, može smatrati vrlo neuobičajenim, ostalo je tek da se zahvali i potom napiše članak o neobičnoj uslužnosti državne službenice.

Ova je priča dobar podsjetnik kako je svaka generalizacija, koliko se god činila opravdanom, uvijek pogrešna. Tako je pogrešna i ona o neradnicima zaposlenim u javnom sektoru. Istini za volju, produktivnost rada u državnoj službi znatno je niža nego u privatnom sektoru, sankcije za loš rad znatno blaže, a kriteriji zapošljavanja i napredovanja puno netransparentniji. No, primjer Ivane Perkušić dokazuje da i u takvim okolnostima unutar tog okoštalog sustava postoje ljudi koji savjesno obavljaju svoj posao.

Ta činjenica nije povod za hvalospjeve, ali bi se isto tako trebala uvažavati pri učestalom iznošenju ocjena o parazitiranju javnog sektora.

U pozadini ideoloških podjela kojima se u posljednjih godinu i pol dana bombardira građane, u našem društvu širi se jedan znatno dublji rasjed – onaj između građana zaposlenih u državnim službama i onih u realnoj ekonomiji. I tu groznu podjelu, kao i onu ideološku, u velikoj mjeri generirale su domaće političke elite, pokušavajući vlastitu odgovornost za neuspjeh u upravljanju državom zamaskirati potičući kavgu među građanima.

Od kada su preuzeli vlast, prvaci Kukuriku koalicije u javnim istupima kao da se natječu u prijetećim najavama o otkazima u javnom sektoru. No, iza te pomalo stravične retorike o “ljudima viška” zapravo se ne krije nikakav realan sadržaj niti bilo kakva naznaka ozbiljne kadrovske reforme javnih institucija i državnih poduzeća. A cilj svake takve reforme trebalo bi biti upravo stvaranje sustava koji bi omogućio napredovanje savjesnih i sposobnih te eliminiranje danas uobičajenog stranačkog i rodbinskog uhljebljivanja. Bez uvođenja takve politike, što će – suštinski – promijeniti deset, trideset ili pedeset tisuća otkaza? Otvorit će se tek prostor da se u idućih desetak godina ponovno zaposli jednak broj ljudi istog profila kao što su bili oni koji su otpušteni. Uz takvu kadrovsku politiku, uzaludne će postati rasprave – kao u slučaju Vladina Ureda dobrodošlice – je li neka institucija potrebna. Suvišna će postati cijela država.