Na autobusnoj stanici u Drammenu stajala je tog prohladnog sivog popodneva zlatokosa i modrooka Norvežanka i duboko uvlačila dim cigarete. Pogledajte onu lijepu djevojku rekao sam Evi i Lidiji, i one su okrenule glave u pravcu mog pogleda. Da, lijepa je rekla je Eva. I ima nešto produhovljeno rekla je Lidija. Sada smo ju svi troje promatrali, kao sliku u nekom izložbenom salonu, a ona je to primijetila i lagano zabacila glavu, otpuhujući polako dim cigarete.
Zna da ju gledamo rekla je Lidija, a ja sam rekao da joj je to sigurno drago. Možda osmjehnula se Lidija premda Norvežanke baš nisu naviknute da ih netko tako gleda, pa čak ni ovakve ljepotice! Hm, svakoj lijepoj ženi je drago, kad ju netko pogleda rekao sam, ali Eva i Lidija nisu na to ništa rekle. Njihova pažnja bila je sada usmjerena na autobuse, što su dolazili jedan za drugim, ali našeg autobusa broj 22, kojim smo se trebali odvesti na vrh Konneruda, nije dugo bilo, a čini se da je taj isti broj čekala i lijepa Norvežanka, koja me odjednom podsjetila na Hamsunovu Edvardu, kad je posjetila poručnika Glahna u njegovoj osamljenoj kolibi usred šume. "Edvarda je gledala u mene i ja sam gledao u nju", zapisao je tog dana Thomas Glahn. U tom času osjetim kako me je nešto dirnulo u srce, kao drag i ljubazan pozdrav. To je od proljeća i svijetloga dana, mislio sam kasnije kad sam se toga sjećao...
Ovaj današnji dan nije bio svijetao, kao onaj u "Panu", a niti je bilo proljeće, kao onda kad je Edvarda posjetila poručnika Glahna u njegovoj kolibi. Naprotiv, dan je bio sumoran i siv, iako je ova jesen bila sunčana i zlatna, a šuma je gore, na Konnerudu, blistala od žarkih boja, kao da ju je obojio Van Gogh. A sada nas je u Drammenu obavilo grozno sivilo, i jedino što je malo obasjalo tmurnu autobusnu stanicu i unijelo u nju trag sunčane svjetlosti, bila je zlatna, čvrsta kosa ove modrooke ljepotice, koja je još jednom iz kuta očiju pogledala u mene, začuđena očito što je tako dugo i uporno promatram. Ona, jasno, nije mogla ni slutiti da ju ja promatram zato što me svojim izgledom podsjetila na likove iz Hamsunovih romana. I to najprije na Edvardu, makar je ona po tipu bila sasvim drukčija od ove nepoznate plavokose ljepotice. Edvarda je bila, koliko se sjećam, crnomanjasta, a ova je sasvim svijetle puti i plavokosa, ali je iz nje zračilo upravo ono, što je za Edvardu rekao onaj šepavi doktor poručniku Glahnu: Samo je gledajte, ne štedite svojih očiju, ali čim ona opazi da je neprestano gledate, odmah će reći sama sebi: Gle, ondje stoji onaj čovjek i misli da je dobio igru! I jednim pogledom ili hladnom riječju odbije vas od sebe za čitavih deset milja...
Takve su uglavnom bile Hamsunove junakinje, takva je bila i Dagny Kielland, pastorova kći u Misterijama, koja je jadnog i nesretnog Nagela dovodila do ludila. Vrag odnio vaše lijepo lice, kako me je začaralo vikao je za njom Nagel, kad je odjednom stala trčati kroz šumu, ne želeći da je on prati do župnog dvora... Svoju debelu plavu pletenicu uzela je jednostavno u ruku, pripovijedao je poslije Nagel. Eto, tako je bilo i s ovom ljepoticom, koja me sve više podsjećala na pastorovu kćer Dagny. Da, tako je morala izgledati Dagny, mislio sam, dok smo ulazili u naš autobus broj 22 za Konnerud.
Sjeo sam iza Lidije i Eve, na sjedište uz prozor, i spazio kako Dagny također ulazi u naš autobus za Konnerud. Krenuli smo polako preko mosta iznad rijeke Drammenselva, a ja sam sada kružio pogledom po prednjem dijelu autobusa, dok nisam napokon ugledao u jednom sjedištu one zlatne uvojke njene kose. Nikad ju prije nisam vidio u ovom autobusu, mislio sam, ne skidajući pogled s njenog zatiljka. Možda stanuje čak blizu nas... Ne, ne, vidio bih ju sigurno... Hej, rekoh u sebi, pa što te brige gdje ona stanuje, nećeš valjda još trčati za tom djevojkom kroz šumu, poput Nagela, i vikati: "Vrag odnio vaše lijepo lice, kako me je začaralo!" Bogme je! rekao sam naglas, kao da se branim od napasti. Eva se okrenula s prednjeg sjedišta prema meni i upitala: Što kažeš? Ništa! rekoh trgnuvši se. Ništa nisam kazao!
Eva iskrivi usta u grimasu i pogleda u Lidiju, osmjehnuvši se. Duhovi reče povjerljivo Lidiji. "Duhovi" su se pojavili u autobusu. Ja sam se prenemagao kao da ništa ne čujem i kroz napola spuštene kapke zurio sam i dalje u zlatne uvojke, nekoliko redova ispred mene. Zatim je autobus skrenuo i spustio se na Konnerudsenter, gdje je Dagny izašla i brzo se izgubila negdje iza autobusa. "Ha det, Dagny!", rekao sam u sebi, pozdravivši ju na norveškom, a to je bilo i jedino, što sam znao na tom jeziku.