Vratite ga u bolnicu

Dok se na TV ekranima u najboljoj maniri talijanskog neorealizma odvijala prava drama podsjećajući na najdirljivije trenutke velike krize tridesetih godina prošlog stoljeća – radnik Jadrankamena, koji ne prima plaću, suznih očiju i stegnuta grla daje novac za kruh i mlijeko radnicama Uzora koje od lipnja nisu primile ni lipe – Darko Milinović je uzvikno: “Eureka.”

U silnoj želji da pomogne premijerki u njezinoj pravednoj i nemilosrdnoj borbi protiv nezaposlenih, e-ministar je još jednom dokazao da je dostojan svih funkcija koje ponosno obnaša i svih nadimaka koje je dobio otkad se bavi politikom. Kad već premijerka ne može riješiti nezaposlenost, neka se barem riješi nezaposlenih. Za početak neka ih prebaci u kategoriju besposlenih, niškoristi, grebatora i muljatora koji sjedeći u svojim mercedesima obilaze pučke kuhinje uzurpirajući do krajnosti milosrđe države. Neka ih javno prokaže, jer drugo i ne zaslužuju.

Uzeli bi otpremnine i još bi se prijavili kao nezaposleni. Imaju novac, a još bi tražili posao? Nevjerojatan narod. Istina, naviknuo je Milinović narod na svoje pošalice i doskočice, na liječenje gripe rakijom i pokazivanje trbušnih pločica dok uživa u unajmljenom gliseru “koji si čovjek koji puno radi valjda može priuštiti na nekoliko dana”. Hodao je i po TV studijima s fasciklićem pod rukom i svima pokazivao koliko su on i njegova obitelj uštedjeli u zadnjih tridesetak godina da bi cijelo “pleme” Milinovića stalo u jednu veliku, zajedničku i sretnu kuću marljivih ljudi.

Koristio je on i stranačku blagajnu da bi obnavljao crkvene tornjeve i nikada nije pitao odakle novac, jer “znalo se da stranka ima para”. Ne bi mu bilo drago, ali nije baš ni strahovao jako da će biti maknut s ministarskog mjesta. Jer poznato je da i on, a ne samo Šuker, misli unaprijed: ako ne bude ministar, može do kraja mandata u Sabor, a može se vratiti i u svoju bolnicu u Gospiću, koju si je baš “nako lijepo okrečio i sredio”.

Zna on da je sve to dobro napravio, ali ipak je to bilo više-manje samo za njega. Nikada se nije baš onako iskazao u radu za opće dobro, nikada nije ono baš podmetnuo leđa za premijerkin program spašavanja Hrvatske. Eto, ona je osudila poskupljenje hrane, pozvala bankare da snize kamate, a on ništa. Sve dok ga burza rada nije prosvijetlila. Zašto bi se onaj tko dobije 120 tisuća kuna otpremnine išao prijavljivati na burzu rada? Samo zato što je ostao bez posla? Je l’ ima taj što jesti, upitao se Milinović. Ima, izračunao je. Bude li trošio i više nego pristojnih pet tisuća kuna mjesečno, može i dvije godinice zaobilaziti Zavod za zapošljavanje. Jer zašto bi čovjek koji je ostao bez posla htio raditi? Ionako posao neće naći, koga je to burza još zaposlila. Zbog novca? Novac je dobio otpremninom. I čemu onda ljudi prave statističku zbrku i sramote Hrvatsku povlačeći je po nekim crnim međunarodnim tablicama nezaposlenosti?

Prisnažila je tome i premijerka svojom ocjenom da se na burzu i tako ide samo zbog povlastica i socijalnih prava, jer Hrvatska je nadaleko poznata kao država na čija je jasla poželjno pasti i nema toga tko ne bi želio čekati u repu za neku od hrvatskih beneficija za socijalno ugrožene. Odatle takva pomama onih koji su završili fakultete pa ne traže posao, onih koji su radili dvadeset godina pa sad s veseljem vise na burzi. Naprosto uživaju na burzi, ne daju se. Jasno je to premijerki. Statistika je i jučer bila na njezinoj strani: raste i trgovina na malo, obznanila je.

Ljudi danas žive relaksiranije nego prije i živjet će tako cijelu 2011. godinu, proreče mudro premijerka pokazavši da i kada narod misli da je od nje sve već vidio i čuo, ona uvijek može bolje. Ako je itko relaksiran, ona očito jest. Toliko da joj je promaklo da osim mizernog rasta trgovine na malo drastično rastu male trgovine koje na pultu drže bilježnice. U koje se bilježe dugovi za kruh i mlijeko onih koji žive od socijalnih povlastica.