Vratite nam partizanske filmove!

Nisam od onih koji se zgražaju nad produktima književnih ili televizijskih (filmskih) radionica trivijalnosti. Dapače, gledao sam nekoliko stranih i domaćih tv-sapunica, a kao dječak sam gutao Zagorkine romane u nastavcima i volio Vinetua i Old Shatterhanda, kao što i danas rado gledam stare i nove filmove o Jamesu Bondu.

Tzv. visoka umjetnost obično je vrlo komplicirana i zahtjevna, a i kad je naoko jednostavna, ne dopušta da tako bude i shvaćena. Da biste se mogli diviti nekom satnom mehanizmu, morate u najmanju ruku biti urar, a da biste uživali u izlijetanju ptičice iz šarenog alpskog zidnog sata, dovoljno je da sjednete i gledate.

Dakle, gledam tv-sapunicu “Ponos Ratkajevih” i toga se ne sramim. No, ne gledam je baš ozbiljno, nego više kao neku vrstu humorističke serije. Eto, primjerice, trudna sluškinja Ivkica u svakoj epizodi ima drugačiji trbuh: malo se povećava, malo smanjuje. I nikako da rodi! Prema računu publike na mojoj sofi, Ivkica je u drugom stanju već najmanje godinu i pol dana! Ili, kostimografija.

Većina junaka izgleda kao da se obukla za maškeradu (iznimaka je gospođa koju glumi Mia Begović, pa smo moja žena i ja zaključili da ona svoje kostime donosi od kuće!). I, što je najsmješnije, većina ih u zatvorenim toplim prostorijama sjedi u zimskim kaputima ili balonerima.

Svi piju čaj iz istog porculanskog servisa i na svim stolovima stoje bombonijere glavnog financijera serije. A komične su i pogreške u smještanju radnje u vrijeme i prostor. Gotovo da je nemoguće razabrati kad se što događa i što čemu prethodi, a neki osnovni zakoni fizike posve su srušeni, pa se osobe u isto vrijeme pojavljuju na različitim mjestima.

Sve me to podsjeća na doba kad sam kao novinski kazališni kritičar pisao o kazališnom amaterizmu. S tim što su neke amaterske predstave iz sedamdesetih po svemu nadmašivale ovu tobože profesionalnu tv-sapunicu.

No, sve to nije razlog što sam se primio “Ponosa Rratkajevih”. Razlog je tzv. povijesna podloga dramskih zbivanja. Za vrijeme socijalizma snimljene su mnoge serije i filmovi o “historiji radničkog pokreta, Partije i NOB-a”. Sve je u tim ekranizacijama bilo podređeno vladajućoj ideologiji i istina je bila samo ono što je toj ideologiji odgovaralo.

Lagalo se na klaftre, ali se ipak nije lagalo i iskrivljavalo tako grubo i primitivno kao u ovoj tv-sapunici. Malo je što u povijesnoj podlozi “Ratkajevih” točno (npr. u Zagrebu operira žandarmerija, iako je tu djelovala samo policija!), a ono što donekle i jest, pretvoreno je u tendencioznu karikaturu. Veljko Bulajić je prema autorima “Ratkajevih” Michelangelo Antonioni! Vrhunac (glupe) tendencioznosti jest prizor u kojem neki koljač, krvav kao mesar, dolazi k svećeniku moliti da mu dade oprost!

Gospodine Sutliću, vratite nam stare partizanske filmove!