Vratite svinjske polovice!

Hrvatska sindikalna scena duboko je zapala u hipokriziju. Istraživanje koje je prigodno, za Praznik rada, među radnicima provela Nova TV govori u prilog toj tvrdnji. Pokazalo se da je čak 58 posto radnika nezadovoljno sindikatima. Zadovoljstvo radom sindikata izrazilo je samo 14 posto radnika, dok ostali ne znaju što bi mislili, ili su pak malo zadovoljni, a malo nisu.

Da se kojim slučajem ne radi o sindikatima, nego o političkim strankama, ti bi rezultati značili nepovratni gubitak vlasti. Ne trgnu li se, i to hitno, upravo takvu sudbinu (koja je već dulje vrijeme trend u Europi) doživjet će i sindikati. Sindikalna scena vapi za novim ljudima, za nekim drugim licima koja će predstavljati radništvo, i koja će, što je još važnije, imati jasnu viziju i cilj sindikalnog djelovanja. Već dvadeset godina, otkad su odbacili svinjske polovice, naši sindikati nisu ništa promijenili – od vodstva do retorike. Potpuno su izblijedjeli, bezidejni su i dezorijentirani.

Na žalost, ali primjer takve sindikalne akcije upravo gledamo na Braču. Jadrankamen, nekada uspješna tvrtka i svjetski brend, zbog lošeg gospodarenja vlasnika Brune Orešara doveden je do kraha. Samo državi Jadrankamen duguje 33 milijuna kuna. Zbog lošeg poslovanja posljednjih nekoliko godina broj zaposlenih se sa 600 smanjio na 200, a nedavno je otvoren i stečaj. No, sindikalni povjerenik Jadrankamena, Tonči Drpić za to ne želi ni čuti. “Stečaj je dočekalo 200 radnika, a plan im je bio da nas svedu na samo 40 zaposlenika, no nećemo to dopustiti”, grmi ovih dana sindikalist Drpić i predvodi akciju nepriznavanja stečaja, kao ni stečajnog upravitelja Ive Bućana. Zasad je uspio isprovocirati sukobe s policijom. A što mu je cilj vrlo je teško dokučiti.

Bućan poručuje da će i sutra doći na svoje radno mjesto. Ali koje?! Ako je tvrtka propala – a Jadrankamen jest, preostaje, dakle ili stečaj s pokušajem održavanja na životu ili ključ u bravu. No, Drpić ne da da se broj zaposelnih svede na 40. Valjda mu je draže da u Jadrankamenu za četiri mjeseca ne radi više nitko.

Primjer sindikalne dezorijentiranosti bio je očit i prije četiri dana, na sindikalnim prosvjedima za 1. maj. Najjače sindikalne organizacije izvele su performans podjele “žutih kartona” vlasti. Tom su prigodom elitu iz Vlade upozorili da nam je loše i da živimo jako teško. (Kao da to ne znamo, pa nas Krešimir Sever mora podsjetiti kako nam standard kontinuirano pada). Onda su od Vlade zatražili “Plan 22” kojim bi pokrenuli proizvodnju, otvorili radna mjesta, ali ne bi mijenjali Zakon o radu, podigli bi minimalac, te osigurali redovne isplate plaća i doprinosa...

E, sada, kada im se želja s doprinosima ispunila (od 1. svibnja je na snazi uredba bez koje nema isplate plaće ako se ne isplaćuje i doprinos), opet ne valja. “Radnici će sada ostati bez svojih neto plaća”, rogoborio je Sever, predsjednik Nezavisnih hrvatskih sindikata, i domislio se da bi država trebala osnovati fond iz kojeg bi se za nekoliko mjeseci isplaćivale plaće za one tvrtke koje su u teškoćama! Domišljato, nema što. Severova ideja je na tragu razmišljanja koje je nedavno ispalio jedan gospodin govoreći u ime sindikata državnih službenika i namještenika. Na pitanje čemu tolika graja zbog tri službenice stavljene na raspolaganje Vladi, budući da su stegovno kažnjavane radi izostanka s posla, krađe te loše obavljenog posla što je povlačilo za sobom i materijalne štete..., dotični je gospodin doslovno odgovorio da “bacanjem problematičnih na cestu stvaramo još veće probleme”. Bilo bi zanimljivo čuti što o toj tezi misli 318.541 osoba, koliko ih se u petak, 4. svibnja, vodilo na burzi kao nezaposleni.

U Hrvatskoj ima 600 sindikata, sindikalno je organizirano oko 450.000 radnika, a na prvomajskom prosvjedu u Zagrebu nije bilo ni 2000 ljudi. Dakle, u prosjeku su iz svakog sindikata došla po tri člana. Nedovoljno čak i za to da sami sebi budu svrha.