Vrijeme je da J. Kosor kaže tko je od nje tražio smjenu Bajića

Pokretao sam procese protiv korupcije i organiziranog kriminala, mantra je koju predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko u posljednje vrijeme neprekidno ponavlja. Toliko često da je samoga sebe vjerojatno uvjerio kako je tome baš tako. No, da li je?

Trenutačno je potvrđeno čak pet optužnica za najteže moguće oblike korupcije u kojima je glavni optuženik bivši premijer Ivo Sanader. U tijeku je i sudski postupak za aferu Fimi media – model po kojem je HDZ, dok je bio na vlasti, izvlačio milijune iz državnih poduzeća, pretakao ih u svoju crnu blagajnu i onda njima financirao predizborne kampanje, isplaćivao na ruke osobe od najvećeg povjerenja tadašnjeg premijera, kupovao automobile... Karamarko, koji je u vrijeme istraživanja kriminalnih rabota bivšeg premijera bio ministar unutarnjih poslova, s istragama baš i nema puno veze. Koliko god on mantrao da je “pokretao procese protiv korupcije i organiziranog kriminala”, stvari su malo drugačije.

Kao prvo, ni jedan od spomenutih najvećih korupcijskih procesa nije počeo tako da je policija podnijela kaznenu prijavu. Koliko je poznato, sve je te istrage provodio USKOK tako da je sam, ili uz skromnu policijsku asistenciju, prikupljao dokaze, nalazio i saslušavao svjedoke, te gradio optužbe. A drugo, sada se pokazuje da je Karamarkova policija za to vrijeme, umjesto da je otkrivala kriminal, uhodila glavnog državnog odvjetnika Mladena Bajića i novinare koji su pisali o lopovluku Sanadera i HDZ-a. Tvrdnja da se novinare i Bajića istraživalo zbog curenja informacija je jadna izlika. Novine su o kriminalu u vrhu vlasti pisale i prije nego što su pokrenute istrage. U mnogim su slučajevima (kao o HDZ-ovoj crnoj blagajni ili Sanaderovu sastanku sa šefovima javnih poduzeća) informacije o kriminalu prije saznale i objavile novine nego što se USKOK počeo njima baviti. Suludo je, međutim, što se stvorila takva klima da ispada kako je veći zločin što su objavljeni neki podaci kojima se baratalo u istrazi, nego kriminal zbog kojega su istrage provođene. Ispada da je veće zlo što se saznalo da je Sanader za 10 milijuna eura Mađarima prepustio upravljačka prava u Ini, nego to što je iz egoističnih pobuda zauvijek u ruke stranaca dao državnu kompaniju od strateškog interesa.

Današnja Karamarkova izlika da je policija uhodila na zahtjev Državnog odvjetništva uvredljiva je, pogotovu za žrtve. Zar je Bajić sam za sebe izdao nalog za tajno praćenje i izlistavanje telefonskih kontakata?! Uostalom, ako je povod uhođenju bilo curenje informacija, zašto policija nije izlistavala i pratila odvjetnike koji su imali uvid u tajne podatke i druge tužitelje USKOK-a, nego samo Bajića i novinare? Na koncu, što su utvrdili tim špijuniranjima, i gdje je njihovo izvješće? Jedan primjerak je, kako smo imali priliku vidjeti, završio u rukama Ive Sanadera koji je njime manipulirao u nedavnom nastupu na HTV-u i insinuirao o Bajićevim kontaktima s novinarima. Ali nitko se nije pitao odakle to Sanaderu i kako su u tome slučaju iscurile informacije. Radi se samo o tome da Karamarku i HDZ-u nije odgovaralo da se istražuje korupcija koja se odvijala u aranžmanu Ive Sanadera i pod pokroviteljstvom HDZ-a. Jednako tako im nije odgovaralo da se o tome piše. Nisu se oni bojali da će se novinskim napisima ugroziti istrage, nego ih je žuljalo to što je narod saznavao istinu o njihovu načinu vladanja. Uostalom, da je naglasak u radu policije, kako sada mantra Karamarko, doista bila borba protiv korupcije, onda bi otkrili barem dio policajaca koji su bili na platnom popisu mafijaša i odavali im informacije o istragama, dok su istodobno uhodili novinare i Bajića.

Na kraju, važno je i pitanje uloge tadašnje premijerke Jadranke Kosor. Teško da joj je sada došao prvi glas o špijuniranju novinara. Vrijeme je da i ona otvori karte i kaže je li točno da se od nje tražilo zaustavljanje Bajića i za čiji ga je račun navodno trebala smijeniti.