Nakon što se u Haagu presudi našim generalima, poslije ulaska u Europsku uniju i parlamentarnih izbora, možda je vrijeme da Hrvatska dvadeset godina od proglašenja samostalnosti podvuče crtu, da se zbroji, da napravi političku računicu i vidi gdje je, što se za dvadeset godina uradilo, a što nije, što je trebalo učiniti, a nije učinjeno, ili što je urađeno, a nije se trebalo uraditi. To bi trebalo biti vrijeme zbrajanja, no moglo bi biti vrijeme oduzimanja, vrijeme zbunjenosti i zaprepaštenja nad onim što se učinilo, odnosno nije.
U kratko bi se vrijeme moglo zbiti nekoliko bitnih događaja, možda i presudnih za budućnost Hrvatske. Od podvlačenja političke crte i rezultata te računice, a posebno od zaključaka proisteklih iz te političke matematike, najvjerojatnije će ovisiti i hoće li Hrvatska biti subjektom ili objektom historije.
Prema presudama u Haagu, koji su naši tradicionalnome poltronstvu skloni “Hrvateki”, s vremenom pretvorili u gotovo glavni grad Hrvatske, možda će se pisati i neka dogovorna povijest i Hrvatske i „regiona“. Budu li hrvatski generali osuđeni po optužnici nekadašnje “prijateljice” Hrvatske, kojoj se ovdje klanjalo do neukusa, Hrvatska će po crti “udruženog zločinačkog pothvata“ iz ratne pobjednice biti prevedena u ratnog gubitnika. I još k tome u dvostrukog agresora, tj. državu koja je na hrvatske Srbe izvršila unutarnju, a na Bosnu i Hercegovinu vanjsku agresiju. Što su za dva protekla desetljeća ovdašnje vlasti učinile glede tih optužbi? Da su nešto učinile, generali nam ne bi ni bili u Haagu niti bi domoljubni dio puka bio zabrinut što će čovjek s crnom togom u Haagu pročitati. No da su vlasti u vezi s tim nešto na vrijeme poduzele i učinile, možda nam generali ne bi ni bili u Nizozemskoj. Ali za to je trebalo i više diplomatskoga umijeća i patriotskoga žara nego ga je bilo u naših političara.
O haaškim presudama vjerojatno neće ovisiti hrvatski izbori, jer naši izbori kanda i ne ovise o bitnom. A što bi pak bitno spram Haaga i generala, a sebi u prilog imale reći i vlast i opozicija? Opozicija je svojedobno Haagu predala i nadležnost za Oluju, a vlast po svijetu ganjala generala Antu Gotovinu kao da je gangster, a ne čuveni ratnik i najviši časnik. I vlast i oporba mogu se pokriti ušima i šutjeti, generali im na izborima, bili izbori prije ili poslije ulaska u EU, mogu donijeti jedino nula bodova. Uđe li Hrvatska formalno u EU krajem lipnja, HDZ i njegovi sateliti, ili dražesnije, eufemistički rečeno – “koalicijski partneri”, tj. HSS i SDSS, uzdaju se da će zbog toga dobiti izbore.
Nasuprot njima, SDP i njegovi politički trabanti, HNS i IDS, nadaju se da će pregovori s EU biti produženi, a oni stoga dobiti šansu za izbornu pobjedu.
Dva politička bloka očekuju i nadaju se da će pobijediti na izborima, a zapravo i nema ozbiljnoga razloga glasati za jedne ili druge. Osim valjda po mentalnoj tromosti i iz navike. Možda bi i ispod takvih običaja također trebalo podvući crtu pa vidjeti što su te koalicije realizirale od onoga što su obećavale. To bi trebao biti svačiji osobni račun i pojedinačni politički obračun s vlastitim navikama i stranačkim očekivanjima. Jer, na stari se način više ne može.
Može se samo propasti, jednako u Europskoj uniji i izvan nje. Imamo li mi barem nekakav svoj plan spasa iz sadašnjega političkoga i gospodarskoga labirinta ili jedino čekamo da se pojavi neka novovjeka, EU Arijadna i da nas iz labirinta izbavi svojom čarobnom niti. Samo, ni u mitologiziranoj EU nema mitoloških bića. Ovo je za Hrvatsku vrijeme racionalizma i političke matematike, a ne vrijeme fantazija i mitova.
A ČEMU SLUŽE FAJERICE ?