Guverner centralne banke poprilično je uzburkao inače učmalu opću političku atmosferu svojim pozivom na opći nacionalni konsenzus o ključnim društvenim ciljevima i načinu njihova postizanja. Iako je takav poziv zvučao kao najčešća od svih fraza, nešto poput iznenadnog poklika Branimira Bilića koji nas je godinama trzao iz polusna na koji nas je u kasnim noćnim satima u pravilu tjerala njegova pompozna, ali u suštini površna i podeducirana emisija, novi apel za nacionalni konsenzus koji je izrekao Boris Vujčić pun je uzbudljivih sadržaja i došao je u pravi trenutak.
Nakon spuštanja kreditnog rejtinga na razinu smeća, predstavnici moderne ekonomske misli u Hrvatskoj slažu se, primjerice, s jednostavnom Vujčićevom ocjenom da je jasno kako imamo neučinkovito tržište robe i rada ili upitnu zaštitu ulagača, kao i diskutabilan način pribavljanja građevinskih dozvola. I sam Vujčić kaže da te činjenice nikome nisu iznenađenje. Isto tako svima nešto bolje obrazovanim jasno je da je svako odgađanje rješenja na fiskalnom planu pitanje srednjoročnog poigravanja s fiskalnom suverenošću – ako se sada sami ne dovedemo u red, onda će nas u red dovoditi EU svojim strogo propisanim procedurama.
Međutim, iako smo uvjereni da je Vujčićev apel doslovno zatresao domaću političku i ekonomsku scenu, poprilično je jasno da se ni nakon dobro odmjerenih riječi i odličnog smisla za tajming (baš kao što je to činio Rohatinski) neće dogoditi baš ništa. Zasad je jedini kapital iznjedren iz guvernerova javnog poziva činjenica da su svi – poduzetnici, građani, ekonomisti, političari... – sigurni da u zgradi HNB-a i dalje stoluje neovisna monetarna vlast. Ukratko, jasno je da ćemo i dalje imati dobro obrazovanog i, što je još važnije, upornog guvernera koji neće ulaziti u trule i opasne kompromise s fiskalnim vlastima ili, što bi bilo još gore, lošim idejama, kao što je sam Vujčić rekao “žoharima iz prošlosti” koji ponovno izlaze van te zazivaju devalvacije i ostale putove u opću nacionalnu katastrofu.
S druge strane, nažalost, potpuno je jasno da će se aktualna vlast sljedećih mjeseci više baviti logikom predstojećih lokalnih izbora nego hitnim rezovima za koje je jasno da ih je bolje napraviti sada nego za 5-6 mjeseci.
Zasad postoje samo naznake da vlast pokazuje sklonost tome da napokon pokuša čuti i prihvatiti sugestije iz poslodavačkih rezova, ali nisu pokazali još ništa konkretno osim naznaka ne baš previše velike želje da barem malo odškrinu vrata Banskih dvora idejama iz sjedišta HUP-a.
Isto tako, ni za najjaču oporbenu stranku uopće ne možemo reći da je sklona prihvaćanju vrlo jednostavnih guvernerovih teza. Dakle, dojam ozbiljnih političkih analitičara upućuje na to da nam još nije dovoljno loše da bi razumni ljudi u najozbiljnijim strankama doveli sve skupa na put nacionalnog konsenzusa. Puno je vjerojatnije da će nam se dogoditi ozbiljne prijetnje EU u svibnju ili lipnju, a možda ćemo morati čekati i na ozbiljne probleme s eksternom likvidnošću zemlje, tj. nemogućnošću plaćanja obveza prema inozemstvu. U prvom slučaju izgubit ćemo pola godine, u drugom nešto više, i samo ćemo biti u još težoj situaciji.
Ako ništa drugo, možemo odahnuti jer je guverner s nekoliko odmjerenih javnih nastupa uspio zaustaviti jačanje ideja o opasnim ekonomskim eksperimentima iako jednostavna matematika govori da su operacije poput devalvacije ili dvoznamenkaste inflacije zapravo akcije pretjeranog granatiranja kako onemoćalih kućanstava tako i kompanija.
Jedno pitanje: Što bi ostalo od hrvatskog bankarskog sektora u dijelu kreditiranja poduzeća ako bismo kunu devalvirali 15 posto te ako bi sve kredite s problemima u naplati bankari korektno tretirali kao loše? Odgovor: Postotak loših kredita bio bi daleko viši od onog iz stres scenarija HNB-a. Koliko? Bolje ne reći da nas ne optuže za izazivanje panike.