Vukovi ipak postoje

Naša politika, kojoj često prigovaraju manjak morala i poštenja, proteklih se dvadesetak dana pokazala boljom nego što se o njoj obično misli i govori. Misteriozni nestanak nesretne djevojke, Antonije Bilić, nijedna stranka nije koristila za skupljanje političkih bodova. Nesreća, koja je uznemirila Hrvatsku, nije korištena u politici. Nije bilo ničega takvog, osim razložne najave vlasti da će tražiti da se osumnjičenomu sudi u Hrvatskoj. Najava je logična s obzirom na to da se zločin dogodio ovdje i da je osumnjičeni (i) hrvatski državljanin. A najvećma stoga što su tajnoviti nestanak i slutnja na zločin uznemirili zemlju. Nakon zločina nad mladom Triljankom Kristinom Šušnjarom i zagrebačkim i županjskim srednjoškolcima, Lukom Ritzom i Miroslavom Tunjićem, tajanstveni nestanak djevojke iz Drniša iznova je uznemirio mnoge. Pogotovo roditelje mladih sličnih godina. A morao bi i druge. Jer su zločini nad mladima problem i naše pojedinačne i zajedničke odgovornosti.

Hrvatsko društvo već dosta dugo pobolijeva. Posebno u moralnome smislu. Ide to od pomanjkanja osobne odgovornosti, preko korupcije u državi i u društvu, pa do nasilja i zločina. Država čiji je bivši premijer u zatvoru najzornije time svjedoči o sebi i svojoj moralnosti. Nasilje nad drukčijima pak svjedoči i o društvenoj patologiji. Ritz i Tunjić su ubijeni iz obijesti i zloće, jer nisu svojim vršnjacima bili po volji, jer su bili drukčiji od njih. Njihovim je vršnjacima to bilo nepodnošljivo! Djevojke su stradale jer su vjerovale da ih od zločestih štiti vlastita nedužnost i dobrota. No, za zle je nečija nedužnost samo još veći izazov za činjenje zla. One su naivno vjerovale da su i drugi poput njih. A osim dobrih, žive i zli. Vjerovati u dobrotu znači vjerovati i u bajke. Ali pomanjkanje sjećanja na bajke ujedno znači nestanak opreza od opasnosti koje postoje.

Jedan me prijatelj glede misterioznoga nestanka Antonije Bilić upozorio na pogubnost “duha vremena”, preinaku i nestanak loših i zločestih u današnjim dječjim bajkama. Pa i na činjenicu da više u nekadašnjem obliku ne postoji čak ni priča o Crvenkapici. I u toj stoljetnoj priči zbog suvremenoga diktata “političke korektnosti” više nema “zločestoga vuka”. Da postoji, možda bi i to bio razlog za opreznost. Što mama savjetuje Crvenkapici koju šalje baki? “Ne skreći s puta jer u šumi vreba zločesti vuk”, kaže joj majka. Crvenkapica je nije poslušala. Vuk je učinio ono čega se majka bojala, postupio je po svojoj ćudi. Takvih “vukova” ima i danas, samo što u suvremenoj antibajci uvijek i nema dobroga lovca da spasi crvenkapice! Nekadašnja je bajka nukala na oprez, a današnje antibajke kao da žele sugerirati da “svijet nije opasno mjesto”. Nažalost, svijet je često opasno mjesto. Sudbine spomenutih mladih to tragično svjedoče. U hrvatskome društvu “vukovi” još uvijek postoje. Možda ih je zapravo i više nego nekad.

Vjera u dobro smanjuje oprez. Utoliko su žrtve “krive” za svoju sudbinu. Koliko je pak vlast kriva jer nije uspjela zaštititi njihovu nevinost? Nije problem samo to što ima malo službenih “lovaca” nego to što i mi mislimo da je pomaganje i štićenje drugih samo zadaća tih “lovaca”! Jesmo li se svi mi ozbiljno upitali koliko smo i što učinili za druge? Zajednička se odgovornost za osobne i obiteljske tragedije ne može svesti samo na manjak policajaca, lokalnih autobusa i višak mjesnih huligana. Bolje društvo ima i manje zločestih. Kada bi se svatko od nas svakodnevno pitao: Što sam danas dobro učinio i što sam učinio dobro za druge?, sigurno bi oko nas bilo i manje zlih i zla. Tada bi nam i društvo i država sigurno bili bolje nego što jesu. Politika bi bila rad za opće dobro, a ne za pojedinačnu korist. Ipak, nadati se da će nakon otvaranja obračuna s korupcijom i nemoralom i vlast težiti da bude bolja. Nekorištenje posljednje nesreće u političke svrhe mogla bi biti i najava takve promjene.