Analizirajući medijsko-politički fenomen WikiLeaksa, neki, ne samo naši komentatori, preuranjeno likuju nad širenjem medijskih sloboda te presmiono potpisuju smrtnu presudu državnim, bankarskim i inim tajnama. Iako će, u tom vječnom sukobu prava javnosti da zna i potrebe države i pojedinca da nešto zataje, svi ostati u svojim davno iskopanim rovovima i neće se baš ništa promijeniti. Taj boj će se nastaviti i nakon objave svih 251.287 dokumenata.
Političari će i dalje čuvati tajne “radi sigurnosti nacije”, a mediji će ih otkrivati “u interesu javnosti”. Oni koji misle da je otvorena Pandorina kutija zanemaruju da je i WikiLeaks odustao od objave baš svega. Na svjetskome terenu neki će se neko vrijeme crvenjeti, političke karte malo će se ispremiješati, a stari diplomatski kodeks dobit će na važnosti. Oprez će opet biti uzdizan kao majka mudrosti. Amerika će pokazati svoju moć onemogućujući procesuiranje svojih visokih dužnosnika zbog špijuniranja stranih diplomata, to više što to svi rade.
Već smo svjedoci iskazivanja diplomatske solidarnosti diljem svijeta. A čuvari tajni pobrinut će se da se takva katastrofa ne ponovi. Uhvate li Juliana Assangea, “državnog neprijatelja broj 1”, opet će se veličati značenje američkog Prvog amandmana pa će, vidajući diplomatske rane, Zapad ipak morati izbjeći metode totalitarnih režima u gušenju sloboda.
Opsežnost operacije WikiLeaks samo je potencirala neke slabosti novog medija čak i na svjetskoj sceni, tehnološku ranjivost, nevjerodostojnost pa čak i, koliko god bilo apsurdno, sporost (objavljeno je tek petstotinjak dokumenata), što sve učvršćuje nužnost očuvanja starih medija. Štoviše, WikiLeaks je traženjem partnerstva u pet etabliranih klasičnih medijskih kuća, koje krasi vjerodostojnost i relevantnost, odaslao jednu od najvažnijih poruka za suvremeno novinarstvo i medijske slobode.
U suprotnom, bavljenje sadržajem koji objavljuju bilo bi ograničeno na diplomatske i tajne službe, pa bi i cijelu operaciju Amerika i ostali lakše prikrili i kompromitirali kao konspirativno, antidemokratsko djelo. Ovako broj počinitelja “diplomatskog zločina” nekontrolirano raste, a time i opravdanost WikiLeaksova čina. Tiskovni i internetski mediji, nerijetko shvaćani kao suparnički, u ovom su se slučaju pokazali komplementarnima. Jedan medij nadomješta slabosti, ali i koristi prednosti drugoga u distribuciji, selekcioniranju, snalaženju i analizi opsežnog materijala.
Na našoj je medijskoj sceni WikiLeaks već donio promjene u svijesti o važnosti prava javnosti da zna. Kreatori javnog mnijenja koji su još jučer, u povodu Pukanićevih SMS-ova, isticali potrebu za državnim angažmanom u čuvanju tajni o nekim javnim osobama, potpuno su promijenili mišljenje. WikiLeaks ih je uvjerio kako je silno važno, bez obzira na to što politika ovu akciju smatra bezakonjem pa i terorističkim činom, da se objavljuju sve tajne te da je razotkrivanje političara temeljni posao medija.
Kao što nam Pukanićevi SMS-ovi nisu puno toga otkrili, već samo potvrdili kako zapravo funkcioniraju neki ili svi mediji i politika u nas, tako nam i WikiLeaks u biti samo potvrđuje da diplomacija funkcionira kako smo i mislili te da akteri iza kulisa nisu uštogljeni kakvim nam se čine u glumljenim javnim predstavama. WikiLeaks će nam možda, osim već znanog štiva o nama samima, otkriti i pokoju domaću političku pikanteriju, ali sigurno neće promijeniti svijest naših političara i dužnosnika o važnosti prava na pristup informacijama i javnosti njihova rada čak ni u onoj mjeri koliko je to nužno za suzbijanje korupcije i kriminala, a kamoli radi drugih ne tako jasnih i svima prihvatljivih ciljeva.
Doznat ćemo kojekakve svjetske tajne, ali neće nam WikiLeaks olakšati potragu za strancima iz Slovenije i Bruxellesa koji financiraju Mesića, i dalje ćemo imati tajne sjednice Vlade, Šeksove 20-godišnje tajne, tajnu Bandićeve socijalne pravednosti...
Za vrijeme poplava najprije isplivaju fekalije. Tako je i s političarima. Diplomacija je samo krema na tom kolaču. Važno je da naša draga Jaca našu vječnu ljubav i odanost obećava Amerikancima.