Ovo će biti blasfemija. Samoubojstvo pozdravljeno pljeskom u malenim ali moćnim krugovima intelektualaca s istančanim glazbenim i inim ukusom, umreženih sa svjetskom vibrom specifičnih problema globalnog individualca i ocvalog tinejdžera. U svoju obranu mogu reći samo to da sam tu crtu oduvijek njegovala u svom karakteru. Dragi Ante Tomić, dobri Aleksandar Dragaš i ostali cijenjeni glazbeni kritičari koji prate značajnije koncertne događaje u Hrvatskoj i regiji, razbit će me tako da ću ići mami plakati, udarat će tamo gdje najviše boli, cipelariti me, sve dok u šljivama, krvareći na podu izubijana britkim inteligentnim dosjetkama, ne zatražim da mi i na pogrebu svira Wilco. Međutim, prije nego što se to dogodi, Wilcou, njihovoj cijenjenoj publici, fenomenu svjetske slave, producentima visokobudžetnih i niskointeligentnih američkih serija poput Uvoda u anatomiju ili Privatne prakse u kojima Wilco svirka u dramatičnim trenucima, moram podastrijeti određena zapažanja. Žao mi je. Njih i sebe, ali krenimo redom.
FENOMEN PAKIRANJA
Prije nekoliko godina stigla nam je iz Kanade ta kompilacija na CD-u, među ostalim glazbenim uracima sličnog sadržaja, bilo je i nekoliko njihovih stvari, onako neobaveznih numera koje su me na prvu podsjećale na tinejdžersku seriju Dawson Creek ili T-comove reklame, s tim neobaveznim i tako kul mladim ljudima, koji se ne brinu previše, a opet sve razumiju, i sve to tako s mjerom i ukusom upakirano. Onda su Wilco postali jako popularni, svrstali su ih među najbolje alternativne rock bendove današnjice, napravili su što drugi nisu i, premda ih nisam baš u tom svjetlu zapamtila, kao neke koje sam čula prvi put još dok sam engleski učila u školi, gdje me je u puno većoj mjeri zdrmala sama glazba, recimo Doorsi, recimo Neil Young, recimo Beatlesi. I onda je bio red, pasivnim slušateljima Wilcoa, da se spreme na koncerat na Zagrebačkom velesajmu.
Još jedan razlog zašto je za ovaj tekst bolje da ne postoji jest ona poznata uzrečica: «O ukusima se ne raspravlja», ali opet mi se čini da, otkako je svijeta i vijeka, jedino što se radi jest da se raspravlja o ukusima. Ali ovdje nije u fokusu toliko sam Wilco, nego fenomen suvremenog mladog čovjeka i njegovih preokupacija, ali napose pakiranja, kompiliranja i dojma, vremena u kojem je Wilco mogao postati to što jest.
I tako mi dolazimo na Zagrebački velesajam, pred ulazom se nalaze Wilcovi poklonici, većinom su onako spešl, manje ih je koji nisu, jasno je da se radi uglavnom o intelektualcima (o njima sve najbolje), ljudima u tijeku sa svjetskim trendovima, ali ne širokih masa, nego širokih pogleda, miroljubivima. Probijam se tako do nekog pića i sretnem poznanicu, pripadnicu akademskog kruga, mladu pametnu ženu, hoću reći curu, jer danas, to s ljudima i tridesetima, asta la vista baby, na tom počiva dobar dio sezone i drame Meredith Gray, dramatičnoj krizi tridesetih, nije to nimalo kul. A ja, kako sam kao pripadnik withe trasha, kako me od milja zovu moje prije, do dvadeset i šeste izrodila dvoje i, pritom obavijena mirisom napunjenih pelena, propustila nešto od neobaveznih eminentnih kulturnih sadržaja, mogu reći da je kod nje naš susret izazvao silno iznenađenje. Pa rekoh, i ja tako nekad izađem, ostavim svoje u prikolici, a ona će na to: «Ma neee, nego nisam mislila da ti imaš toliko ukusa!»
E, to je to. Ostavimo sad moju ranjivu taštinu po strani, ali kada bih tražila anegdotu da opišem Wilcom “omađijanu” publiku, to bi bila jedna od njih.
I počinje koncert, dobro, prihvaćam da je iz zadnjih redova djelovao nešto drugačije nego iz prvih, ali ne mogu se oteti dojmu kako su svi oko nas tako kul. Nije da sam očekivala da je Wilco sad neki sevdah, i nije to ono što isključivo treba tražiti od glazbe, ali našla sam shodnim da upozorim prijateljicu do sebe: «Daj ne drmusaj se toliko, stvarno nije na razini, gledaju nas». U tom pogledu atmosfera je zahtijevala dostojanstvenost.
I onda idu te pjesme, kažem sebi, okej tekstovi su. Mora da su tekstovi koje nisam pomno pratila jer glazba, čini se, nije. Ne možeš joj ništa zamjeriti, još manje ako nemaš traženo predznanje kao i s postmodernističkim romanima referiranima na reference, ali miša mu poljubim, da ne znam ni riječi engleskog i da prvi put u život slušam Nicka Cavea, Tiger Lilies, Doorse, pa čak i Lambchop, muzika bi me našla, nešto od te rockerske energije, sjete, čemera, ludila došlo bi do mene. Ovo je bilo vrlo korektno, malo su se čuli Beatlesi, malo ovo, malo ono, rock jedan, rock drugi, ali sve u jednoj srednjoj lagi, kuliraš, suosjećaš, svjestan si globalno, patiš individualno, ljubiš, gubiš, ali dostojanstveno odbijaš padati u afan.
KULERSKIJI OD KULERA
I tako je neobična ta publika, kao i neki koje znam da su odlazili na njihov koncert u daleko “inostranstvo”, ali s prezirom, ma ne čak ni prezirom, nego s podrazumijevajućim stavom da se na Wilco u Zagreb ne ide, tu se nisu pojavili.
Kada sam došla kući, odlučila sam pomno proučiti tekstove pjesama – i nije to bez vraga. Ima tu riječi. Još više kod pjesama koje nisu napisane nadrealističkom Bretonovom metodom po kojoj članovi grupe koji pišu pjesmu mogu vidjeti samo posljednji stih i tako dok pjesma ne bude gotova. Ali, kako da kažem, Beatlesi našeg vremena, hm, u trenucima kad baš ne bi imali inspiracije ili kad bi ostale froncle i reslovi (krojačkim rječnikom), neupotrijebljeni u mnogim genijalnim stvarima, e od tih fronclica Wilco bi mogao imati odličan album.
Ali opet, ne radi se ovdje toliko o glazbi, koliko o dojmu vrišteće neobaveznosti i bijednoj grupici mojih istomišljenika koja je about tu be izrešetana, prekrižena, ismijana od strane tisuću devetsto devedeset i nešto poklonika svjetskog fenomena koji je na iskrenog ljubitelja rocka ostavio slabašan dojam. Znam, znam, reći ćete, kome normalnom može smetati šačica glazbenih znalaca, takoreći elite, koja nikome ništa ne radi, zauzima tek malo medijskog prostora u odnosu na gomile užasnih cajki, ali eto, povuklo me da se našalim sa simpatičnim fanaticima. Iako, priznajem Wilco, promašilo me, ali živim u nadi da će se sad raspaliti barem oni koji se kunu u bend i razbiti nas jadnike pravom rockerskom energijom nagoviještenom na koncertu.