Za Mesića je Che sanjar o boljem svijetu, a ovaj sanjao o staljinističkom režimu i ratu

Jedna od najotpornijih ljudskih osobina svakako je glupost. Toj osobini najveći hrvatski književnik 20. stoljeća, Miroslav Krleža, posvetio je cijelu jednu knjigu. Nazvao ju je “Na rubu pameti”. Iako je nastala još tridesetih godina prošloga stoljeća, ona je vječno aktualna jer je i ljudska glupost istog vijeka trajanja. Može se primijeniti na sva vremena, na sve situacije i na sve ljude. Glupost je univerzalna.

Je li najnovija umotvorina našeg šefa države u odlasku Stipe Mesića na tragu “Na rubu pameti”, prosudite sami. Mesić je na Kubi posjetio grob južnoameričkog revolucionara Che Guevare. Naglasio je da mu je došao odati počast jer Che ostaje primjer svima koji sanjaju o boljem svijetu. Ali i da je on osobno bio štovatelj kubanske revolucije i “Comandantea Guevare” te da se sjeća kako je vijest o njegovoj smrti u Boliviji 1967. doživio kao gubitak.

A za kakav se to svijet Che zalagao? Njegovi protivnici, među kojima su i kubanski emigranti, smatraju ga teroristom i zločincem. Drže ga odgovornim za mučenje i smrt brojnih protivnika revolucije, ali i za propast kubanskoga gospodarstva. Che je bio ministar industrije za čijeg je mandata došlo do kolapsa proizvodnje šećera, a industrijalizacija je propala jer ju je on pokušao provesti pretjerano ambiciozno i nevješto.

No ne vole ga ni ljevičari. Jer je Che bio vatreni staljinist kojemu je krajnji cilj bio da u svakoj novoj državi nakon revolucije stvori birokratski i represivni staljinistički režim. Kad se razočarao u Staljina, uzor mu je postao vođa kineske Kulturne revolucije Mao Ce Tung. I ne samo to. Pitanje je bi li danas Mesić bio hrvatski predsjednik i šetao se po Kubi da su Cheu dopustili ono što je on želio učiniti 1962. godine.

Jer nakon što su godinu dana ranije kubanski kontrarevolucionari uz pomoć Amerikanaca izveli invaziju u Zaljevu svinja, Che je bio jedan od glavnih zagovornika postavljanja sovjetskih nuklearnih projektila na Kubu. Svijet je tada bio na rubu nuklearnog rata, a Che je poslije pričao da bi rakete bile ispaljene da su bile pod kubanskom kontrolom. On je držao da je svijetu nužan treći svjetski rat koji je trebao iskorijeniti kapitalistički Zapad, s kojim nije želio imati nikakav miran suživot.

Nevjerojatna je, međutim, poveznica između Mesića, Chea, 1967. i Krleže. Dok Chea te godine u listopadu u Boliviji likvidiraju, a Mesić to doživljava kao veliki gubitak, u Hrvatskoj pola godine ranije intelektualci potpisuju Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, među njima i Krleža. Povela se haranga protiv njih pa se Krleža osobno obratio svome prijatelju Titu. Njemu je javio da daje ostavku na članstvo u CK SKH te mu je napisao: “Zbog ovog potpisa moje je ime izvrgnuto na političkim sastancima u školama, u fabrikama, u štampi i na javnim zborovima ruglu i najgrubljim pogrdama, da sam partijski i nacionalni izdajnik, sijač razdora, neprijatelj narodnog jedinstva, senilni šoven koji je pljunuo na svoju prošlost i tako dalje.”

Sabor je tražio da potpisnici i odgovorni za Deklaraciju snose političku i društvenu odgovornost. Za to se zalagao i Mesić, kao delegat u Saboru: “Kada sam pročitao tu deklaraciju, nije mi dugo trebalo da shvatim da je to politička diverzija koja je uperena protiv socijalističkog razvoja naše zemlje, i koja je uperena protiv onoga što je najsvetije, što je izvojevano u našoj narodnooslobodilačkoj borbi, a to je bratstvo i jedinstvo, čega se mi ne možemo odreći i za što su pale velike žrtve... Pridružujem se onim drugovima zastupnicima koji traže da se objelodane imena potpisnika, da se ne samo društveno i politički osude stavovi i potpisnici deklaracije nego da i tužilaštvo pokrene krivični postupak protiv odgovornih osoba.”

Zaista, “Na rubu pameti”.