Za povratak iseljenika valja 'zagrijati stolce'

Na blagdan Velikog petka naši iseljenici iz New Yorka predvođeni fra Nikolom Pašalićem sudjelovali su u crkvenom obredu Križnog puta koji se već godinama održava na Manhattanu, u blizini hrvatske crkve Ćirila i Metoda. Mnogobrojni Hrvati koji žive u najvećem američkom gradu tvrde da je nostalgija za rodnim krajem najveća tijekom katoličkih blagdana Božića i Uskrsa.

Hrvatske crkvene i narodne običaje naši ljudi pokušavaju očuvati i izvan domovine unatoč tome što na Cvjetnicu često nema maslinovih grančica, nego palminih, a uskrsna pogača ne miriše kao ona koju su jeli u djetinjstvu u Dalmaciji, Hercegovini ili Slavoniji. Svaki veliki crkveni blagdan povod je našim iseljenicima da se okupljaju i da tko zna koji put lamentiraju o mogućnostima povratka u domovinu, što za mnoge i dalje ostaje samo stalna želja potisnuta pragmatičnošću života koji upozorava da se takve odluke, barem zbog djece, ne donose na brzinu, u trenucima sjete ili naviranja uspomena te čežnje za svojim bližnjima kojima se Uskrs čestita preko telefona.

Zašto se iseljenici ne odlučuju za masovniji povratak u Hrvatsku, pitanje je koje naši političari ne vole čuti, a ne postavlja se u javnosti zato što su odgovori teški, emocionalni i otvaraju niz novih tema i starih neriješenih problema. Da bi se oni zaista odlučili na konačan povratak od kojega Hrvatska može imati demografski, financijski, politički i emocionalni poticaj koji joj treba poput duhovne potpore zapuštenom čovjeku, mnogi bi u državnoj upravi, Vladi i Saboru, u vezi s tom temom trebali više zagrijati stolce.

Valjalo bi osmisliti investicijske programe, predložiti izgradnju staračkih domova za umirovljenike iz dijaspore, brže izdavati osobne i poslovne dokumente, dati suptilniju medijsku potporu projektu povratka iseljenika od one koja se priprema ili provodi za podršku ulaska u NATO i EU jer Hrvatska povratkom svojih ljudi može samo dobiti, a ništa ne mora davati, prodavati ili ustupati kao kad ulazi u integracije.

Može li službena politika, bez obzira na to je li Račanova ili Sanaderova, barem o velikim blagdanima otvoreno pozvati iseljenu Hrvatsku da dođe u rodni kraj, odnosno u zemlju svojih predaka, te da ovdje, u domaćem ozračju, na materinskom jeziku, tradicionalno, prema običajima naših starih, slavi Isusa? Iseljenici možda nekima nisu dobrodošli jer upozoravaju na ono što je u uskrsnoj poruci naglasio i kardinal Bozanić govoreći o "privatizaciji života" iz kojeg se rađa iskorištavanje drugih, podmićivanje, nepovjerenje u čovjeka te na taj način slabi zajedništvo.

Ako Uskrs "ne dopušta zatvaranje u sebe, nego poziva sve vjernike da se zauzmu za društveno tkivo", onda se ta Bozanićeva misao može iščitati i kao poruka iseljenicima da ne budu malodušni, razočarani ili nepovjerljivi, nego da se s punim pravom uključe u "uskrsnuće" političkih, moralnih i društvenih vrijednosti koje su potrebne Hrvatskoj da bi svoju državnost i svoj puk sačuvala od novih križnih putova i raspeća kojima nam prijete ili ih osmišljavaju. Sretan Uskrs svim iseljenim Hrvatima gdje god bili!