Za Radmanov i Vujićev povratak u budućnost presudna je stručnost

U mnoštvu čudnih, dvojbenih i promašenih “kadrovskih rješenja” Kukuriku vlasti svaki je njen odabir temeljen na kriteriju sposobnosti, nov i neočekivan. Pa tako i imenovanje Gorana Radmana za glavnoga ravnatelja HRT-a i dr. Antuna Vujića za glavnoga ravnatelja Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža.

Njihov je izbor izvan stranačkog kadrovskoga lagera izuzetak. Jer, do sada takva su mjesta bila rezervirana za stranačke aparatčike bez obzira na njihove (ne)sposobnosti. Zapravo, stranačka je pripadnost bila važnija od stručnosti. Je li Radmanovo i Vujićevo imenovanje naznaka da će se ubuduće najvećma vrednovati kriteriji znanja i kompetentnosti, a manje nečija političnost?

Ni Radman ni Vujić nisu nepolitični. Dapače. Vujića je politika obilježila još 1971. kao hrvatskoga proljećara. U osvit višestranačja osnovao je sa Miroslavom Tuđmanom i Željkom Olujićem Socijaldemokratsku stranku Hrvatske. U SDP Ivice Račana, stranku reformiranih komunista, kao miraz unijet će socijaldemokraciju. Prije toga, bio je leksikografom i direktorom nekadašnjeg Krležina Zavoda.

Kao esdepeovac postat će ministrom kulture, možda i najboljim do sada. Ostao je upamćen po sprečavanju “crvenih kmera” da svojim “maršom kroz institucije” provedu “kulturnu revoluciju” od dječjih vrtića do HRT-a i HNK.

Politikom je još u studentskom danima “inficiran” i Goran Radman. Bio je zadnjim predsjednikom jugoslavenske mladeži i zadnjim primateljem Titove štafete, današnjoj mladeži sasvim nerazumljivoga predmeta. Zadnji je primio taj fetiš posvećen kultu ličnosti Josipa Broza Tita. Radmana će ta politička sjenka pratiti i kasnije. No, on će joj, relativno brzim odlaskom u poslovni svijet, suprotan nekadašnjoj socijalističkoj dogovornoj ekonomiji, gotovo sasvim pobjeći.

Radmanovo imenovanje zapravo je povratak na Prisavlje gdje je nekoć bio ne samo svojom voljom nego i po nalogu moćne Partije. Ondje je 1987. postao najmlađim direktorom tadašnje Televizije Zagreb. Prije toga Radman je završio zagrebački Fakultet političkih nauka kao jedan od najboljih studenata u inače najuspješnijoj generaciji toga fakulteta sve do danas.

U toj generaciji upisanoj 1975./1976. studirali su: Goran Radman, dr. Luka Brkić, Hloverka Novak-Srzić, Milan Bandić, dr. Ante Barišić, Martin Raguž, Sanja Muzaferija, Davor Travaš, dr. Mirjana Kasapović, Željko Rogošić, dr. Branka Mraović, Dobrivoj Keber, dr. Gordana Vilović i, što bi rekao Igor Mandić, moja malenkost. Sjajni profesori: Vanja Sutlić, Hrvoje Matković, Jovan Mirić, Zvonko Lerotić, Davor Rodin, Vlatko Mileta, Zdravko Tomac, Eduard Kale, Ivan Prpić, Radovan Pavić..., naučili su nas strateški i kontekstualno razmišljati. Goranu Radmanu takvi su učitelji sasvim sigurno pomogli i u politici i u biznisu. Uspješan je bio u oba područja.

To mu naravno ne mora biti jamstvo da će biti uspješan i u upravljanju HRT-om. Jer, nacionalna je televizija već dugo trom i nepredvidiv mastodont. Hrvatska televizija tako organizacijski i profesionalno glomazna, s velikim brojem tzv. vječnih ljudi, teško se na brzinu može pretvoriti u Hrvatskoj potrebnu – javnu televiziju.

Dok god glavna novinarska lica te televizije, umjesto da nas obavijeste gdje, kad, tko, zašto i kako, zasipaju svojim pristranim i subjektivnim mišljenjima i primjedbama, od vrijednosno neutralne javne televizije ne može biti ništa. Većinski televizijski “vječni ljudi” čekaju da se promijene stranke na vlasti i uredničke ekipe koje im služe, pa da nakon tih smjena opet bude sve po starom.

Radman će sigurno imati vražjega posla na HRT-u, daleko više nego Vujić u Leksu. Zajedničko im je da se na ta mjesta opet vraćaju i da na njih nisu došli bez privole politike, ali i to da tu nisu stigli kao puki politički puleni SDP-a. Na ravnateljska mjesta došli su ponajprije zaslugom svoje stručnosti.

Utoliko su i njihova imenovanja sasvim drukčija od načina na koji su na političke funkcije došli mnogi koji i nisu morali nešto znati, a da bi postali “političke face”.