Za SDP je bitno da Hrvatska ima alternativu

Tko bi rekao da ova ekonomska dijagnoza nije ovih dana istrgnuta iz govora nekog hadezeovca: “Umjesto antirecesijske dobili smo prorecesijsku politiku. Potpuno su izostale proaktivne mjere ekonomske politike. Realna prijetnja u takvim uvjetima daljnja je erozija hrvatskog gospodarstva, a najveća cijena već je plaćena desecima tisuća novih nezaposlenih i padom životnog standarda hrvatskih građana”. Zvuči tako aktualno, a izrečeno je prije tri godine na “izvještajno-tematskoj konvenciji” tada najveće oporbene stranke.

Šef SDP-a tada je megalomanski obećavao zapošljavanje 80.000 ljudi, povećanje stope gospodarskog rasta na 4 posto do 2013., a do 5 posto 2015., stopu nezaposlenosti ispod 10 posto... Danas taj Zoran Milanović kaže da nisu davali lažna obećanja. I nakon signala koje je dobio na lokalnim stranačkim izborima on s jednakim samopouzdanjem nakon dvije godine vladavine zaključuje: “Nešto smo mogli učiniti bolje, ali je bitno da nismo iznevjerili sebe ni birače”. Pun samohvale, stanje ocjenjuje “teškim, ali daleko od toga da je beznadno”. O nadi puno govori i ovo povijesno sučeljavanje dvaju Milanovića.

Danas traži podršku “od raznih segmenata društva”. Podršku za što i od koga? Radnika, nezaposlenih, sindikata, stručnjaka, liječnika, sudaca, nastavnika, znanstvenika, branitelja, Crkve i zatucanih vjernika, Vukovaraca, predsjednika države, Špičkovine...? Možda od IDS-a, sve nezadovoljnijeg HNS-a ili od simpatizera onih koji “nisu dobri i pošteni”? Nakon svega nemaju podršku čak ni LGBT zajednice! Mogu li očekivati podršku od pravdoljubivih i onih kojima su ugostiteljski objekti zatvarani zbog nekoliko kuna, dok sami šute o čelniku SDP-a kojem su carinici otkrili višak od oko pola milijuna kuna. Pravnici nam vode državu, a pravo i struka nikad nisu manje vrijedili. Notornim bezakonjem s pozicije moći udarili su po liječnicima, a kad su dobili po prstima, prebacuju odgovornost na službe i plitkim populizmom pokušavaju diskreditirati šefa sindikata čija plaća može biti problem samo ministra i ravnatelja bolnice. I nesposobnost u planiranju ministra Željka Jovanovića, čije su božićne žrtve nastavnici koji putuju na posao, premijer uzdiže u žrtvoslovlje, i to nakon što se lani ispričao “ionako najpodcjenjenijima”.

Što se za bogate vlasnike sportskih medalja koji su navršili 45 ne može reći jer za njihove “mirovine” Jovanović i država dobro su planirali. Čime je Vlada zaslužila podršku? Samoodricanjem, samokritikom, kadroviranjem, tolerantnošću, na lex Komadini i Perkoviću, neosjetljivošću spram žrtava, ubijanjem kritike i stručnosti u stranci, pokušajem razvlaštenja naroda...? Tko bi to podržao osim pojedinih predstečajnih i poreznih dužnika te Milorada Pupovca kojem je podrška svakoj vladi u opisu posla. Posvadili su se sa svima s kojima su mogli u zemlji i okruženju. Čak i s institucijama pa i kad dobronamjerno interveniraju kao nedavno predsjednik države ili Ustavni sud. I da povlači najbolje poteze, Vladi treba podrška.

A za to prvo treba smoći snage reći: “Zabrljali smo!”, a ne do samouništenja tvrdoglavo tupiti svoje ili i ono dobro raditi na pogrešan način, nepotrebno si stvarajući neprijatelje i provocirajući svjetonazorske sukobe i podjele. Zna se kamo vodi ponosno inzistiranje na takvoj taktici i istom sastavu. Milanović očito ne shvaća da je bit u tome da Hrvatska ima alternativu, a ne je li to HDZ. A to se ni Kosoričinoj vladi, uza sve hendikepe, nije moglo reći dvije godine uoči izbora.