Za Šeksa će jamčiti papa

Crkva će, kako se čini, konačno morati vratiti dugove HDZ-u i založiti se za svoje favorite. Skromni Polančec svoju je nevinost dokazivao slikajući se ispod raspela, Milinović je već na konferenciju za novinare doveo svećenika koji je potvrdio da mu je pošteno predao HDZ-ov novac za obnovu zvonika. Kako je krenulo, za Sanaderovu nevinost morat će se založiti sam Bozanić, a gledajući kakva se svemoć pripisuje Šeksu, za njega bi, dođe li ikada na red, jamstva morao dati u najmanju ruku papa.

Kako Mladen Barišić izvlači kojeg zeca iz šešira – gotovo kao da ima popis na koga treba uprijeti prstom – tako građani dolaze u situaciju da procjenjuju je li istinu rekao on, koji tvrdi da je novac donosio u torbama, ili oni koji na to kažu da nikada nikakav novac nisu ni vidjeli ni primili. Oni koji tvrde da za crne fondove nikada nisu čuli, ali im nije bilo čudno što se u HDZ dolazilo kao u samoposluživanje, što je svatko mogao dovesti nekoga svoga kome treba financijsko ‘futranje’ da bi zauzvrat lobirao za HDZ-ovu pobjedu na izborima.

Nimalo im sumnjivo nije bilo otkuda novac za blindirani automobil, za sve crkve i sve zvonike koje je trebalo popraviti, za nenormalno skupe kampanje, za velebna masovna okupljanja. Za njih je bio dostatan odgovor da stranka ima novaca i nikoga čak ni u šali nije zagolicalo da, recimo, provede elementarne matematičke radnje: pomnoži broj članova HDZ-a s članarinom koju plaćaju, doda tome novac koji država daje političkim strankama i pribroji neke, recimo, velikodušne donacije. Nije teško shvatiti da sve to zajedno nije valjda ni 10 posto onoga čime se plaćao imidž najmoćnije stranke. Nitko nije ni riječ Sanaderu uputio da priupita otkuda stiže taj silni novac i tko će podnijeti račun kada sve dođe na naplatu.

Institucije koje su trebale raditi svoj posao žmirile su pred očitim, a sada bi se valjda prosječan građanin trebao udubljivati u imovinske kartice prozvanih pojedinaca. Nakon što su u obrani Darka Milinovića mogli čuti koliko je milijuna kuna za dvadeset ili trideset godina zaradila jedna prosječna, ali za razliku od ostalih vrlo štedljiva, gospićka obitelj, u ponedjeljak će se moći uvjeriti, gledajući imovinsku karticu Ive Sanadera, što sve čovjek može učiniti za godinu dana ako se ozbiljno posveti poduzetništvu. Može postati suvlasnik u tri firme i osigurati sebi i obitelji lagodan život bez stresa. Toliko lagodan da se može potpuno posvetiti svakodnevnom sazivanju press konferencija koje izazivaju toliki interes da bi sljedeću mogao organizirati u zagrebačkoj Areni i naplaćivati karte.

Tako sposoban čovjek trebao bi biti u najmanju ruku premijer, osobito otkako je smogao snage reći da ga je Šeks vrtio oko malog prsta i pokajao se – jer i najbolji griješe – što je Kosorovu instalirao na svoje mjesto i odlučio poginuti, ako treba, u borbi za demokraciju. Nije li baš u skladu s nakaradnim načinom funkcioniranja u Hrvatskoj da se čovjek koji nije rekao zašto je otišao vrati kako bi rekao tko treba otići.

 Nije da javnost doista zanima koga će Kosorova čvrsto podržati prije nego što ga ostavi na cjedilu i kome će sljedećem Šeks pokazati famozni mali prst, ali kad već sve ide k vragu, možda bi se trebala otvoriti kladionica za sve one koji danomice moraju promatrati koga trpe na vlasti. Recimo tipovati na to hoće li Sanader konačno u zatvor ili se vratio jer ima jamstva da mu ne mogu ništa, je li tjelohranitelj virio u Barišićevu torbu ili ju je samo izvana pregledao, hoće li isti svećenik pomagati Milinoviću da uz Božju pomoć napiše ostavku ili će ga prst Božji pomilovati i ostaviti na ministarskom mjestu i hoće li premijerka Kosor sa sebe sprati mrlju iseljenjem iz starog stana i kupnjom novog i tako čistih ruku i s novim ljudima krenuti na izbore. Nisu to neke stvari od presudne važnosti za hrvatske građane, ali barem neka netko novac na kladionici uzme i popravi kućni budžet. Ionako je život u Hrvatskoj postao čista lutrija.