Zaboravljeni od svih, trojica sisačkih branitelja na rubu su strpljenja

Kada se stvarala Hrvatska bili smo dobri, a sada kada napokon imamo svoju državu, nikome više ne trebamo – s gorčinom u glasu govore Damir Matić, Fahrudin Zdionica i Karlo Lukšić, hrvatski branitelji koji su došli do samog ruba životnog ponora.

Iz Švicarske u rat
Sva trojica u obranu i stvaranje Hrvatske uključili su se početkom 1991. godine, i za razliku od mnogih koji su ostvarili razna braniteljska prava, oni to nisu uspjeli.

– S nepune 23 godine došao sam 1991. iz Švicarske, gdje sam imao posao, u Hrvatsku, želeći je obraniti od srpske agresije. Za automatsku pušku platio sam 1.000 DEM i odmah otišao na ratište. Do 1993. godine prošao sam sva bojišta, a kad sam skinuo vojnu odoru mislio sam, u Hrvatskoj za koju sam se borio naći će se neki posao i za mene, no prevario sam se – kaže Damir Matić.

Dosta im svega
Ni Fahrudin Zdionica, koji je u rat krenuo zajedno sa svoje troje braće, nije bio bolje sreće.

– S malokalibarskom puškom 1991. sam krenuo u rat. Više ni ne pamtim bojišta na kojima sam bio, no poslije “Oluje” odlučio sam da je vrijeme da “objesim pušku na klin”. Posla u Hrvatskoj nije bilo, otišao sam raditi čak u Afriku, no nakon šest mjeseci kući sam se, prevaren od poslodavaca, vratio bez lipe u džepu. Od tada pa sve do danas neuspješno tražim posao, ponekad uhvatim nešto “na crno”, no sve je to od danas do sutra – rekao je Zdionica.

Priča Karla Lukšića slična je onoj njegove “braće po oružju” i strpljenje mu je pri kraju.

– Umoran sam već od obećanja koja nikad nisu bila ispunjena. Sada, kada sam došao do samog dna, jasno mi je zašto je stotine naših branitelja diglo ruku na sebe. Često se pitam zašto su me zaboravili i što učiniti da bi netko čuo moj glas i omogućio mi normalan život kakav ima velik dio branitelja – rekao je Lukšić.