Zaboravni déjà vu krize

Déjà vu je osjećaj koji na Wikipediji opisuju kao “jeziv osjet koji se pripisivao svemu i svačemu, od paranormalnih pojava do neuroloških smetnji”. I zaista, može se reći da je slučaj Credo banke kod svih koji se sjećaju bankarske krize iz 1998. godine izazvao snažan osjećaj nelagode, čak i prave jeze. Kriza je, banke opet padaju, pokrenut je domino učinak... Čim je središnja banka na svojoj internetskoj stranici objavila da mora likvidirati tu malu i sistemski gledano potpuno nevažnu splitsku bančicu, otvorena su vrata ružnim sjećanjima. Međutim, iako je dojam déjà vua bio sveprisutan, bolje poznavatelje bankarske krize iz 1998. godine iznenadilo je koliko opća pa čak i ona stručna javnost pati od amnezije.

Naime, nakon objave sramotnih razloga likvidacije Credo banke (davani krediti suvlasnicima koji te kredite nisu vraćali) te nakon izjava viceguvernera HNB-a Holjevca o postupku nadzora u još nekim bankama, krenula je lavina optužbi na račun HNB-a. Počele su kružiti priče o neodgovornosti, neopreznosti i nestručnosti središnje banke. Uz to, činjenica da su se u Credo banci dogodile tri isplate nakon donošenja odluke o njezinoj likvidaciji otvorila je javne sumnje u časnost pa i zakonitost postupaka HNB-a. Krenula je hajka na središnje bankare. Zbog svega skupa zaista se zaljuljalo povjerenje u bankarski sustav, niz banaka našao se pod pritiskom štediša. I pri tome nitko nije primijetio da je urušavanje povjerenja u HNB potencijalno jednako opasno kao i kriza povjerenja u neke manje banke. A samo se trebalo prisjetiti da je i 1998. godine središnja banka bila glavni krivac za sve; omiljena meta raznih nesposobnih ili čak kriminalnih uprava propalih banaka. Akteri tadašnjih bankarskih afera za omiljenu javnu metu imali su upravo HNB. Poručivali su im da su nestručni i nesposobni, tvrdili kako ih uništavaju bez razloga, objašnjavali da je središnjobankarska žgadijica toliko zlonamjerna da im stvara probleme s dovođenjem spasonosnog inozemnog investitora. Sjetimo se Barača i priče o Dubrovačkoj banci. Čovjek je tvrdio da su sva bitna potraživanja lijepo osigurana nekretninama hotela koji nisu mogli vraćati kredite. Tvrdio je da je banka zapravo u dobrom stanju, ljudi iz HNB-a po njemu nisu imali pojma i sve su krivo shvatili. Barača nije previše zanimala bolna istina da je profućkao novac deponenata na kredite koje hoteli nisu mogli vraćati, a sve kako bi u dogovoru s drugim političkim moćnicima zagospodario dubrovačkim turizmom. Ni “slavni” Marčinko iz Glumina banke nije štedio ružne riječi na račun HNB-a. Prava istina: propao je zbog neodgovornog kreditiranja. Blago rečeno! Svaki bankar iz problematične male banke koja je “mudro” nudila ekstremno visoke kamate ispaljivao je 1998. salve (katkad čak i gnusnih) optužbi na račun središnjih bankara. Najčešće u offu. Vlasnik jedne vrlo sumnjive štedionice javno je bio spreman proglasiti HNB četničkim leglom. I danas ugledan ekonomist, a nekoć vlasnik neuspješne financijske kućice, uokolo je pričao kako se s neznalicama iz HNB-a uopće ne može razgovarati.

Nažalost, nije problem u tome što je Holjevac javno rekao o nadzoru u nekim bankama. Apsolutno treba dati podršku transparentnosti HNB-a. Problem je u onome što Holjevac ne smije javno reći! Primjerice, ako jedna relativno mala banka mora prodati 500-600 nekretnina, a prodaja tih nekretnina baš ne ide, kakvo je zapravo stanje u njezinoj bilanci?

Dobro, HNB mora suvislije objasniti što je bilo s one tri sporne transakcije, ali trebamo biti realni: u HNB-u su u situaciji da imaju strojnice pune metaka, odnosno argumenata, a ne smiju pucati po onima koji ih gađaju kamenjem ili trulim rajčicama. Kolike su šanse da u Lijepoj Našoj više nema ni jedna bančica koja funkcionira po klijentelističko-koruptivnom modelu privlačenja depozita i kreditiranja? HNB zna, ali ne smije i neće reći.