Zadnji je čas za spomenik pobjedi

Nema dvojbe da se šest milijuna kuna moglo životno korisnije upotrijebiti u recesiji, i to baš u Kninu, ali ako je ikad ijedan spomenik u našoj novijoj povijesti imao na nekom mjestu smisla, i to baš sada, onda je to spomenik Oluji u Kninu.

Ako milijune kuna trošimo na stotine pokretnih spomenika u Saboru, na njihove privilegije pa i ljetni raspust uz sav deficit radnih sati, te osobito beskrupulozno prerano i više nego unosno umirovljenje, onda ni šest milijuna kuna za simbol takve pobjede nije puno, a niti uzaludno bačen novac. Spomenik pobjedi podignut je konačno, sada i kao izraz udruženog nacionalnog prkosa, možda i u posljednji čas. Jer, budu li Ante Gotovina i Mladen Markač osuđeni u Haagu, više neće biti generali, niti će biti etično, a ni pravno i politički korektno zvati ih herojima, a onda će biti dvojbeno i što će preostati za slavljenje na dan Oluje, bez obzira na sva uvjeravanja sadašnje politike i stručnjaka. Osobito imajući u vidu preostali sadržaj haaške presude, koji osuđuje sav vojni i politički vrh na čelu s ključnim članom udruženog zločinačkog pothvata dr. Franjom Tuđmanom, onim istim koji je samo dvije godine kasnije Srbima u Vukovaru nudio ruku pomirenja.

Iako je i uoči današnje proslave predsjednik Ivo Josipović generalima i ostalim vojnim časnicima za tu bitku rekao kako će “zauvijek ostati zlatnim slovima upisana u povijest našeg naroda”. I za njega su to bili dani ponosa i slave “koje nitko više ne može osporiti niti dovesti u pitanje”, uz ogradu da je ta briljantna vojna akcija bila “u najvećoj mjeri sukladna ratnom pravu” te da to što se nije moralo i smjelo dogoditi “često neopravdano dovodi u pitanje smisao cijele operacije s vojnog, moralnog, političkog i svakog drugog stajališta”.

To je i opći politički stav koji proizlazi iz njegova uvjerenja o nepostojanju zločinačkog pothvata, neprihvatljivosti za premijerku, a i Zoran Milanović zločinački pothvat “ne priznaje niti će ga ikad priznati”.

Ipak, što god politika govorila, ako Haag potvrdi zločinački pothvat, logični slijed bio bi pokretanje procesa protiv svih sudionika Brijunskog sastanka gdje je plan skovan, kao i protiv sudionika Oluje koji su znali ili mogli znati da su izvršitelji toga plana. I kad se onda “zločinački vrh” odvoji od briljantne akcije pobjedničke vojske, što preostaje, 200 tisuća sudionika i nekoliko milijuna promatrača koji nisu znali da djelom i propustom sudjeluju u prisilnom i trajnom uklanjanju Srba s dijela hrvatskog teritorija, a što su s vladinim dužnosnicima, pripadnicima Hrvatske vojske i policije na Brijunima skovali predsjednik dr. Franjo Tuđman, ministar obrane Gojko Šušak, Janko Bobetko, Zvonimir Červenko…

I što ćemo onda slaviti? To što nismo čuli, vidjeli i znali!? Osude li generale i za zločinački pothvat čak će se i za kralja Brijuna na daskama, Radu Šerbedžiju, postaviti moralna dvojba treba li stolovati baš ondje gdje se prije 16 godina kovao, kako srbijanski predsjednik Boris Tadić odavno govori: “zločin koji se nikad ne smije zaboraviti”.