Nema projekta koji je toliko ujedinio građane, vladajuću većinu i oporbu, dignuo na noge dva ministra, postao osobnim simbolom Milana Bandića. Uređenje Sveučilišne livade danas se naziva Bandićevim fontanama. No nisu Bandićeve, štoviše, ovaj je bio još negdje na Peščenici kada je 1992. rad arhitektice Helene Paver Njirić odabran kao najbolji za uređenje spomenute livade. Zagrebu je tada na čelu bio Boris Buzančić, više simbolično s obzirom na ovlasti te s naglaskom na to da je prvi demokratski izabrani gradonačelnik. Bila je to i godina kada je Paver Njirić, nakon diplome na zagrebačkoj arhitekturi (1989.), postala partnericom u uredu njirić+njirić. I ratna godina kada je javiti se na takav natječaj predstavljalo puno više. Iako je u međuvremenu osvojila niz nagrada, postala docenticom na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu i pridruženim profesorom na stockholmskom KTH, Paver Njirić "javnom" je učinio upravo rad iz 1992. U (pra)šumi informacija još nije potegnuto pitanje – što njegova autorica kaže na sve to?
– Ja se vas bojim – bila je prva reakcija arhitektice na poziv na razgovor. Nije bilo potrebno pitati zašto budući da svaki dan gleda, sluša, čita prozivke. Ipak nakon pristanka postavila je jedan uvjet – ignoriranje politike. Tako je za početak Paver Njirić rekla da su "fontane" i "pothodnici" banalizacija teme javnog gradskog prostora i rezultat diskomunikacije.
Radili više studija
– Naziv je ovoga, čime se već dulje bavimo, središnji gradski prostor, Sveučilišna livada, produžetak Zelene potkove i slično. Urbanističko-arhitektonski natječaj proveden je 1992. i cilj je bio izbor najkvalitetnijeg rješenja, ponajprije za realizaciju vanjskih javnih površina od Avenije Vukovar do autoceste – precizirala je.
S obzirom na spomenute ratne prilike, motiva za sudjelovanje na natječaju, kaže Paver Njirić, bilo je više.
– Za Lenucijevu potkovu možemo reći da je znak prepoznatljivosti našeg grada – urbanistički, gradotvorno itd. Trebalo je ponuditi odgovor na pitanje kako nastaviti taj potez prema jugu, kako suvremeno interpretirati sva značenja Potkove, kako oživiti središnji gradski prostor, Trnju dati urbani identitet...
U ocjenjivačkom sudu bila su imena akademskih, povijesnih i urbanističkih autoriteta, pa je izazov bio staviti svoj rad na procjenu baš njima. Projekt je nudio sentimentalnu rekonstrukciju Trnja. Nakon natječaja, u nekoliko navrata radili smo studije – kazala je Paver Njirić.
Konkretno, Sveučilišna livada planirana je u nastavku istočnog krila Zelene potkove i predstavlja, kako kaže, niz trgova – uređenih zelenih površina, odijeljenih putovima. Svakom od tri uzvišenja u središnjem prostoru pridružene su fontane.
Pristup je riješen pješačkim pothodnicima u koridoru Ulice Hrvatske bratske zajednice.
Prilagođavanje rasvjete
Taj prostor, nadalje, može biti centar raznih spektakala, sportskih, društvenih, kulturnih. Paver Njirić navodi primjere poput starta i cilja maratona, rock arene... Nadalje, od proljeća do jeseni fontane će formirati vizure s vodom, tijekom zime bit će klizališta, a Sveučilišna livada bit će opremljena i bežičnim internetom.
– Planiran je interaktivni sustav kojim se potiče participacija građana. Senzori reagiraju na prisutnost građana u pothodnicima prilagođavanjem rasvjete, aktiviraju se svjetlosni efekti u obliku elemenata iz „memorije pothodnika“ ili ispisivanjem tekstualnih poruka s portala Trnje post-it na zidovima pothodnika. Podaci se preuzimaju sa senzora, arhiviraju i/ili šalju na lokalne ili premještene adrese. Portal Trnje post-it zamišljen je kao interaktivna oglasna ploča za stanovnike Trnja, ali i sve građane – otkriva arhitektica detalje...
I ma što mislili o opravdanosti ovog projekta, nema povratka jer su obrisi fontana već “tu”. Utjeha može biti to što ćemo za ove milijune barem znati kamo su otišli.
mislim da je ovaj novinar totalno fulao poantu - nitko nema ništa protiv tih fontana, ali velika većina ljudi je protiv fontana u OVO vrijeme, kada se nam novaca ni za puno važnije stvari.