Sumnjive se vozače zaustavljalo i legitimiralo. Vozila su se prebrojavala, popisivala, registrirala, ali i oduzimala, a njihova uporaba u privatne svrhe strogo se kontrolirala. A izdavane su i naredbe o zabrani uvoza. Ove crtice s početka 20. stoljeća nisu se, dakako, odnosile na automobile, već na bicikle. Od njihove prve pojave u metropoli kad ga je 1867. godine zagrebački trgovac Ladislav Beluš donio sa Svjetske izložbe u Parizu, postao je u roku od nekoliko godina vrlo popularan, a samim time se pojava ove novotarije morala nekako regulirati.
Njime su, naime, poštari raznosili poštu i bili brži od oštrih pasa, vojnici u ratu odlazili na terene i nečujno špijunirali neprijatelje, djeca išla u školu, radnici na posao… Danas je nešto drukčija situacija te se prijevoz okrenuo prema automobilima, no zato postoje biciklističke manifestacije, poput Večernjakove biciklijade koja se ovoga vikenda održava 39. put, sa startom i ciljem na Bundeku, kojima je namjera ponovno potaknuti ljubitelje pedaliranja da se, među ostalim, okrenu zdravijem načinu prijevoza.
Omiljena trkališta
Prvi bicikli koje je Ladislav Beluš dopremio u Hrvatsku, prema podacima Hrvatskog državnog arhiva, Muzeja grada Zagreba i Sindikata biciklista, bili su tricikl i dvokolica marke Michaux koja je dobila ime po izumitelju bicikla Ernestu Michauxu.
Osim u trgovini i poduzetništvu, Beluš je bio i poznato ime u hrvatskom sportu, a usto je ostao zapamćen po tome što je na vlastiti trošak uredio prvo privatno kazalište u Zagrebu na gornjogradskom Jezuitskom trgu.
O tadašnjoj popularnosti biciklizma svjedoči i činjenica da su se svako malo održavale neke biciklističke utrke. Prva gradska utrka održana je 29. lipnja 1886. godine na Zrinjevcu, a cestovna, u kojoj je sudjelovalo dvanaest vozača, šest godina nakon toga na relaciji Zagreb – Petrinja.
Krajem 19. stoljeća usto su napravljena tri trkališta – ispred Muzeja Mimare, na području Botaničkog vrta te na križanju Svetica i Maksimira. Biciklizam se s godinama razvio u jednu od najvažnijih sportskih grana, a pedaliralo se metropolom i u svakodnevnom životu. U lipnju 1885. utemeljeno je i Prvo hrvatsko društvo biciklista, što je bio početak biciklističkog sporta u Zagrebu i zemlji.
Dirnbacherova tvornica
Jedni od najboljih svjetskih biciklista prije Prvog svjetskog rata bili su, među ostalim, i Zagrepčani Milan Meniga i Josip Pavlija, kojeg je naposljetku snašla tragična sudbina. Poginuo je, kako stoji u katalogu Hrvatskog državnog arhiva napravljenom za izložbu u povodu 200 godina postojanja ovog vozila u Hrvatskoj, na biciklu na Kustošiji. Postoji još jedno istaknuto ime u biciklističkoj povijesti Zagreba, a to je Milan Turban.
On je pak sudjelovao na Ljetnim olimpijskim igrama u Parizu 1924. godine i u pojedinačnoj utrci bio 50., a grupnoj deseti, što je jedan od najboljih rezultata u povijesti natjecatelja iz metropole.
A na samu popularnost biciklizma u Zagrebu veliki je utjecaj imalo i obrtništvo. Bicikli su bili toliko traženi da su se prodavali u trgovinama uz šivaće mašine i džepne svjetiljke.
Purger Ivan Dirnbacher u to je vrijeme imao “bravariju i tvoritbu biciklah”, a 1895. godine osnovao je i prvu zagrebačku tvornicu dvokolica Ilyria u kojoj su se proizvodili bicikli koje je sam konstruirao. Za njih je i na međunarodnoj industrijskoj izložbi u Londonu 1896. godine osvojio prvu nagradu.
Povijest a ne historija , Zagreb posta Amsterdam , bicikli , marihuana , pseci izmet i sad jos fali ulica sa crvenim zavjesama , pa da centar ostane prazan kao u Amsterdamu gdj3 zive samo skvoteri i starci