Bijeli šator na Glavnom zagrebačkom željezničkom kolodvoru privlači poglede znatiželjnih prolaznika. U njemu smo zatekli radnike koji će tijekom 210 radnih dana rastaviti cijelu lokomotivu te dio po dio restaurirati. Riječ je, naime, o najstarijoj parnjači u fundusu Hrvatskog željezničkog muzeja (HŽM), za čiju su restauraciju Hrvatske željeznice izdvojile oko stotinu tisuća eura.
Prvi put je je restaurirana početkom 1990-ih pa potom i 2000-tih, no radilo se o kozmetičkim izmjenama, govori nam ravnateljica HŽM-a Renata Veličan. Za projekt bilo je teško pronaći izvođača radova zbog nedostatka specijaliziranog kadra pa se na natječaje Hrvatskih željeznica nitko nije javljao. – S idejom o temeljitoj obnovi krenuli smo još prije 11 godina. A naišli smo na problem jer postoji vrlo malo restauratora, uže specijalnosti metal, koji imaju želju, znanje, stručnost, odgovornost, odlučnost i hrabrost prihvatiti se obnove parne lokomotive, a slučaj je kompliciraniji jer se radi o zaštićenom dobru – ističe R. Veličan koja je, dodaje, tempom kojim teku radovi zadovoljna. Izvođač je Obrt "Ferrum" koji ima iskustva u radu s robusnim muzejskim predmetima jer su surađivali s Muzejom Domovinskog rata u Karlovcu, gdje su obnavljali oklopna vozila, tenkove i kamione.
Radovi su službeno započeli prije nešto više od mjesec dana. A izazov ovog projekta bio je i u činjenici da sama grdosija teža od trideset tona ne smije biti pomaknuta te se radovi moraju odvijati na jako frekventnom mjestu zagrebačkog Glavnog željezničkog kolodvora. – Bilo je potrebno da cijeli taj kolodvor, koji je živi sustav, bude dovoljno kompaktno zaštićen i iz razloga sigurnosti samih radnika koji rade, ali i zbog toga što se neprestano i kontinuirano odvija promet 24 sata pa je potrebno zaštiti i putnike – ističe ravnateljica.
Ovu parnu lokomotivu mnogi nazivaju "Crna Katica". Nije to ništa neobično jer su strojovođe voljele lokomotivama nadijevati ženska imena. – Ima tu i Severina, Barica... no važno je da se radi o jedinom sačuvanom primjerku serije 125-05 – ističe ravnateljica koja i nije ljubiteljica takvih nadimaka. Proizvedena je 1891. godine u mađarskoj tvornici MÁV Gépgyár u Budimpešti, a za nju je tada trebalo izdvojiti 798.600 nekadašnjih dinara. Na hrvatskim tračnicama prometovala je čak 60 godina i to na pruzi Budimpešta – Koprivnica – Dugo Selo – Zagreb – Karlovac – Rijeka i to vozeći 45 kilometara na sat. Godina 1969. u njezinoj je lokomotivskoj knjizi upisana kao zadnja godina u kojoj se prati njezin rad. Prije nego li je preuzeta u muzejski fundus, lokomotiva je bila od 1981. izložena u Koprivnici, na Spomen-području Danica i to na mjestu gdje je osnovan prvi ustaški sabirni logor.
Premda kolaju priče kako je korištena za prijevoz logoraša, za to ne postoje nikakvi povijesni dokazi, objašnjava nam R. Veličan. – Sve što znamo o ovoj parnjači zapisano je u njezinoj lokomotivskoj knjizi, a ni tamo ni u ikojem drugom povijesnom spisu ne postoje tvrdnje koje idu tome u prilog – dodaje. Lokomotiva će nakon obnove postati dio koncepcije spomenika žrtvama Holokausta i ustaškog režima, koji se nalazi na Glavnom kolodvoru, a čiji su autori Dalibor Stošić i Krešimir Rogina.
Nakon osnivanja HŽM-a 1991. godine lokomotiva je postala dio njegova fundusa, a od svibnja 1992. nalazi se na lokaciji na kojoj je i danas. Tijekom godina uništavale su je, kao i ostale spomenike koji su na otvorenom, padaline, ali i ljudi. Nerijetko je bila meta huligana. Devastacije, šaranje i krađa dijelova – sve je to snašlo ovu parnjaču.
– Kada dođe do otuđenja dijelova s lokomotiva, teško se mogu pronaći originali pa morate raditi replike, što je kompliciran i dugotrajan proces. Ono što je kradljivcima kod naših parnjača interesantno, to su dijelovi od bakra, ali i lokomotivske pločice ili podaci o njihovim tehničkim karakteristikama koje katkada ljudi vole imati i u svojim privatnim zbirkama – pojašnjava R. Veličan. Dodaje da je u nekoliko navrata intervenirala i policija. – U zadnje vrijeme građani su u lokomotivama voljeli spavati i imati neke "trenutke opuštanja" – dodaje. A kako bi nakon restauracije ostala u što boljem stanju, HŽM će od konzervatora i restauratora dobiti stručne naputke na koji način ju je najbolje zaštititi. – Nastojat ćemo educirati ljude da je riječ o kulturnom dobru koje moramo čuvati za generacije koje dolaze – zaključuje.