Iako Hrvatskoj u zdravstvenim ustanovama nedostaje više tisuća medicinskih sestara i tehničara, njihov se manjak, zahvaljujući iznimnom trudu, radu i srdačnosti zaposlenih sestara i tehničara, ne osjeti.
Baš oni doprinose uspješnom funkcioniranju medicinskih timova i, naravno, zaslužuju da se nikako ne propusti obilježiti njihov dan – Svjetski dan medicinskih sestara. Takav je dan obilježen jučer, bez pompoznosti i političkog osvrtanja na sestre i tehničare o kojima smo već ili ćemo jednom ovisiti, bez naslikavanja političkih predstavnika na njihovim radnim mjestima. Obilježile su ga kako im i priliči – radno, na svojim odjelima i u ordinacijama ostavljajući iza sebe svoje probleme, privatne živote ili boli.
I bez njihove podrške i potpore, znaju to oni koji imaju bolničkog iskustva, boravak u bolnicama bio bi znatno teži. Živi su primjer tome i sestre s odjela neurologije bolnice na Rebru – odjela na kojem se liječe neuromuskularne bolesti. Shvatimo to kad osjetimo bol na vlastitoj koži. U desetak soba dnevno se brinu o prosječno 30-ak, katkad i više pacijenata. Uz terapije i brigu o tome kome od pacijenata tabletu treba smrviti, koga treba presvući, kome treba dati infuziju, one imaju vremena i za podršku, šalu, neiscrpno objašnjavanje uzroka i posljedica boli i bolesti, imaju vremena za razumijevanje teških trenutaka. I njima nitko nije samo broj.
Te sestre s Rebra, shvatila sam to i na vlastitom primjeru, pravi su izvor optimizma – njihovi pacijenti imaju nadimke, a one vrlo brzo prihvaćaju njihove “navike”. Jer, to im je uostalom i posao. Ali, je li im posao da baki koja zbog miastenije gravis ne ustaje iz kreveta uređuju frizuru sve dok je ne nasmiju? I je li im doista posao da s drugom bolesnicom u noći sjede u dugim razgovorima uvjeravajući je da sve to ipak nije tako “veliko”? Nije. To je isključivo do njih. I zato su one – supersestre i zaslužuju puno više nego što imaju! Zaslužuju hvala, a ne ignoriranje svjetskog dana kojim se obilježava njihova požrtvovnost. Zaslužuju poštovanje.