Seljani iz okolice Postojnske jame u Sloveniji, ali i znanstvenici, mislili su u 18. stoljeću da je riječ o mladuncima zmajeva jer je iz jame izlazio topao zrak za koji se smatralo da je zmajev dim. Austrijski liječnik i znanstvenik Giovanni Antonio Scopoli uspio je dobiti prve žive primjerke te tajanstvene vrste u Postojnskoj jami, a 1768. “bebe zmajevi” dobili su znanstveni opis i latinsko ime Proteus anguinus te su danas znane kao čovječje ribice.
O toj se endemskoj vrsti malo zna, kaže Ivan Cizelj, zoolog i kurator za ribe, vodozemce i gmazove u zagrebačkom Zoološkom vrtu, jer je njihovo prirodno stanište istraživačima teško dostupno.
– Čovječje ribice žive u europskim podzemnim sustavima pa stručnjaci ne mogu fizički doći do njih da bi utvrdili koliki je broj jedinki. Rasprostranjene su od sjevera Italije pa sve do Crne Gore i nema ih nigdje više na svijetu. Razlog tome je povijesni nastanak tog područja. Nekad je, primjerice, na mjestu gdje je danas Zagreb bio ledenjak i kako se tijekom povijesti zemlja oblikovala, na ovim je lokalitetima nastao krš koji je dom tog vodozemca – kaže Cizelj.
Čovječja ribica
Čovječja ribica, koja je ime dobila po grčkom bogu Proteusu, zaštitniku organizama koji žive u vodi, te po latinskoj riječi za zmiju, endem je dinarskog krša.
Na popisu zaštićenih vrsta
Drugim riječima, naseljava područja u sjevernoj Italiji, područja oko Trsta, u Hrvatskoj, Sloveniji, Bosni i Hercegovini te je unesena u Francusku i Italiju. U Hrvatskoj je prvi put zabilježena 1840. na izvoru Goručica blizu Senja. Danas je, osim kod nas, na popisu zaštićenih vrsta i u Sloveniji te Italiji.
– Čovječje ribice su u naš zoološki vrt stigle 2012. za vrijeme poplava u Senju. Većinom žive samo u dubokim dijelovima špilje, ali poneka zna zalutati i u plitka podzemna jezera. Voda ih zna izbaciti na površinu kroz pukotine i rascjepe zbog jakih kiša ili otapanja snijega, kada se razina podzemnih voda podiže. Lokalno stanovništvo javlja nam kada ih uoči da su vani – objašnjava Cizelj.
Špiljski život prisilio ih je da se fizički prilagode svakodnevici u tami, stalnoj temperaturi i duljim razdobljima bez hrane. Čovječja ribica može i do osam godina preživjeti bez hrane, ima male i zakržljale oči prekrivene tankom kožom koja je blijedoružičasta zbog male količine pigmenta riboflavina i krvnih žila koje se nalaze blizu površine kože. Zato je i zovu čovječja ribica jer joj je koža nalik ljudskoj. S trbušne strane gotovo da je i nevidljiva, odnosno prozirna, te se kroz nju mogu vidjeti njezini organi. Ima izduženu glavu i zaobljenu takozvanu njušku, rasperjane vanjske škrge s obje strane glave pomoću kojih diše te kratke udove s karakterističnim smanjenjem broja prstiju. Na uskom i izduženom tijelu, duljine od 25 do 30 centimetara, nalaze se dva prsta na stražnjim nogama, snažan rep s repnom perajom koji joj omogućava da se kreće u vodi te tri prsta na prednjim nogama.
– Njezina je obojenost jako slaba, gotovo da je i nema, ali nije riječ o albinizmu nego o tome da se tako prilagodila životu u mraku. Ako je izložena svijetlu, na njezinoj koži može se pojaviti neka pigmentacija. Postoji samo jedna populacija na području Slovenije, točnije Bele krajine, gdje obitava takozvana crna čovječja ribica – ističe zoolog Cizelj.
Otkrilo ju je lokalno stanovništvo 1986. godine u izvoru Dobličica, a osim po boji, takozvani “krampus” razlikuje se od bijele jedinke po morfologiji. Odrasle jedinke, naime, imaju razvijene oči i drukčiju tjelesnu konstituciju poput kraće glave. Bez obzira na vrstu, sve su se prilagodile životu u podzemlju, a to im stanište i odgovara jer je tamošnja voda bogata kisikom a temperature su konstantne, između osam i 12 stupnjeva. Ti specifični organizmi, naime, razvili su receptore pomoću kojih se orijentiraju i traže hranu. Zahvaljujući izoštrenom sluhu, osjeća i najmanje promjene i vibracije u vodi. Utvrđeno je da je osjetljiva na zvučne valove od 10 do 15.000 Hz. Prema nekim istraživanjima, može se orijentirati detektirajući Zemljina magnetska polja.
– Njihovu prehranu čine pretežno ličinke kukaca, ali jede i manje mekušce te rakove. Iako mogu preživjeti osam godina bez hrane, u ZOO-u, gdje je jedna od 12 jedinki odnedavno izložena u stalnoj postavi, hranimo ih sve zajedno svaka dva tjedna – objašnjava Ivan Cizelj.
Što se, pak, razmnožavanja tiče, mužjak se najprije udvara ženki, koja ovulira svakih šest godina. U prosjeku se pare svakih 12 godina, a spolnu zrelost dostižu u 14. godini života. Uzmemo li u obzir da su sposobne doživjeti i stoljeće, u životu mogu i do osam puta imati mlade. Jaja koja izlegu pravilna su i okrugla, veličine 5-6 milimetara te se razvijaju 182 dana na temperaturi od osam stupnjeva, 140 dana na 10 stupnjeva, 123 dana na 11 ili 86 dana na 15 Celzijevih stupnjeva. Drugim riječima, što je temperatura viša, inkubacija je brža.
– Prije četiri godine, počele su se izlijegati iz jajašaca u velikom izložbenom akvariju što se dugo iščekivalo jer je to bilo prvi put, koliko znamo, da ih se toliko izleglo u turističkoj jami. Tako je 2016. godine spomenuta ženka imala 64 jaja. I inače odlažu puno jajašaca, ali u svim leglima koje ženka u životu ima, prema istraživanjima, do odrasle dobi preživi najčešće samo jedna ili dvije jedinke. Podatak da je kod nas preživjela i još živi i raste 21 mlada čovječja ribica znači da je stupanj preživjelosti visokih 92 posto – kazala je Katja Dolenc Batagelj, vođa tima podzemnog laboratorija Postojnske jame, lokaliteta na kojem je pronađena prva jedinka čovječje ribice na svijetu.
Darwin pisao o njima u “Postanku vrsta”
O mladuncima brinu se biolozi Primož Gnezda i Katarina Kanduč, a u njihovu laboratoriju danas živi 21 mlada čovječja ribica. Ta slovenska jama, u kojoj je bila otkrivena prva jamska životinja i koja ima najviše pravih jamskih životinja na svijetu, čak 115, bila je povod engleskom znanstveniku i tvorcu teorije evolucije Charlesu Darwinu da o tim bićima superjunačkih sposobnosti, kako ih opisuju u Postojnskoj jami, piše u svojem djelu “O postanku vrsta”.
– Slovenski znanstvenici su čak dekodirali genom čovječje ribice, koji je trenutačno i najduži sekvencionirani genom. Tu vrstu proučava i medicina jer, uz ostalo, kao što smo prvi kronološki zabilježili, ima veliku moć regeneracije. Naša se jedna čovječja ribica, naime, potukla s drugom i u žaru borbe ozbiljno ozlijedila nogu. Bojali smo se što će biti s mladim proteusom Viktorom, hoće li uopće preživjeti, jer ni znanstvenici nisu bili sigurni kako postupiti, ali se dogodilo čudo. Noga mu je sama otpala i na istome mjestu za godinu i pol našem Viktoru izrasla je nova – rekli su nam ljudi u Postojnskoj jami koju je u više od 200 godina koliko je turistički otvorena posjetilo gotovo 40 milijuna ljudi, a već za nekoliko mjeseci mladunci proteusa iz Postojnske jame bit će prvi put predstavljeni svijetu.
Jedini lokalitet u Hrvatskoj gdje se odrasle jedinke proteusa mogu turistički vidjeti je jama Baredine u zapadnom dijelu Istre, između Višnjana i Poreča, koja je prije 25 godina uređena za turističke posjete.
– Postoje čvrste indikacije da je i istarska populacija zasebna vrsta, ali treba ih još istraživati da bismo to mogli potvrditi ili odbaciti – rekao je naš zoolog Ivan Cizelj.
koliko je meni poznato a siguran sam u to šro govorim 80desetih godina sam je s grupom mojih tad vršnjaka vidjeo i tu u zagrebu i to u gornjem stenjevsu vetrenica splja kad se spustiš kroz ulaz uski od početka bila je jedna malo veča kao soba i na lijevoj strani je bil jedan mali izvorčić ili ti rupa negdje oko tridesetak centimetara i tad smo je vidjeli jer sam kao mladič išao svake nedjelje u nju i dublje tad na svoju odgovornost a poslije sam čul da su na ulaz stavili vrata kad se u nju ulazi i počeli valjda naplačivati no ne mogu tvrdit to jer više nisam niti poslije išo skoro isto toliko godina toliko od mene