Ondje gdje je sad Dom kulture bila je samo livada kroz koju je vodio kozji put. Na mjestu današnjeg igrališta djeca su gradila kule, a iza ugla je bilo veliko drvo koje je “glumilo” svemirski brod. Kad u nekom kvartu provedeš cijeli život, kao što je Damir Hoyka na Kozjaku, ne samo da živiš u njemu nego živiš s njime. Sjeća se, kaže, svake promjene, a iako se kvart u zadnjih nekoliko desetljeća poprilično transformirao, jedno je ostalo isto – Kozjak je savršen za život.
– Moj je djed krajem 50-ih sagradio jednu od prvih kuća ovdje, dok je još okolo bila šikara. Danas na tom mjestu ja imam svoju kuću, a razlika je u tome što je okružuje još puno drugih – govori poznati fotograf. Iako se poprilično “izgradio”, dodaje, Kozjak još nije prenapučen. Jedan je od rijetkih kvartova koji se, kaže, i dalje može pohvaliti mirnim životom idealnim za obitelji.
Nije frka ni za parkiranje
Poželjan je i zbog čistog zraka te zato što nema gužve pa se, primjerice, bez problema može naći mjesto za parkiranje... Ipak, ima i dućan i ambulantu i vrtić i školu. Do Kvatrića je pak 15 minuta, a do glavnog trga pola sata, i to pješice. Još je brže, dakako, autom ili javnim prijevozom, koji ima poprilično dobar vozni red. Ni u samom kvartu nije dosadno. Centar je događanja ŠRC Kozjak, odnosno Dom kulture, u kojemu je Kazalište Žar ptica. Budući da pripremaju predstave za djecu i mlade te da on ima blizanke od četiri i pol godine, Hoyka ističe da ih je pogledao baš sve, a najdraže su mu “Zvižduk s Bukovca“ i “Mrvice iz dnevnog boravka“. Osim kazališta, tu su i košarkaško te nogometno igralište, parkić, boćalište...
– Za sve što imamo zaslužni su ovdašnji ljudi. Nisam baš često čuo da su u drugim kvartovima ljudi toliko uključeni u njegov razvoj – napominje Hoyka te objašnjava da su ljudi udruženi u Športsko-rekreacijsko društvo te pokreću razne projekte i događanja.
Svi se ovdje poznajemo
– Svi se ovdje poznajemo, većina nas je odrasla zajedno te njegujemo dobrosusjedske odnose – ističe Hoyka koji, dok hoda kvartom, pozdravlja svakog koga sretne.
– Bilo je tu puno djece kad sam bio klinac i svi smo se družili. Nekad smo se igrali vani od jutra do mraka – prepričava nam dok pokazuje mjesto gdje je bio najbolji “bunker“ za gađanje suparničke ekipe grudama od blata. Malo niže je šuma u kojoj su se igrali Tarzana, a ondje je i potok u kojemu su lovili rakove. Danas u toj šumi trči te sa svojim djevojčicama odlazi u šetnju i prepričava im dogodovštine iz djetinjstva. •
Bio i ostao mali prepotentni kvazi umjetnik.