Prije petnaest godina Ljiljanu Ferdelju prijateljica je zamolila da joj privremeno čuva dijete, dok ne nađu dadilju ili ne dobiju mjesto u vrtiću. Za mjesec dana već je čuvala troje djece! Ljiljana, po struci konfekcijska tehničarka, tada nije ni slutila da će se tim pozivom baviti dugoročno i danas u svojoj kući u Jastrebarskom čuvati dvanaestero djece, no povjerenje generacija roditelja kazuje da joj dadiljanje leži. Ona sama ne krije zadovoljstvo što će se napokon, skorim stupanjem na snagu Zakona o dadiljama, koji je prošlog tjedna bio na drugom saborskom čitanju, ozakoniti posao koji desetljeće i pol radi na crno.
Kucala na mnoga vrata
– Kucala sam na mnoga vrata i raspitivala se kako bih mogla ozakoniti svoj rad, uzalud. U tadašnjem Ministarstvu zdravstva i socijalne skrbi rekli su mi da to s njima nema veze, kao i u Ministarstvu prosvjete, onda sam išla u Ministarstvo obitelji, odakle su me poslali u Obrtničku komoru, Ministarstvo poduzetništva... Tamo su također rekli da nema pravnog uporišta za legaliziranje dadilja, ali su mi rekli da pošaljem pismeni zahtjev na koji će mi odgovoriti kako bih imala neki papir u slučaju da dođe inspekcija. Tako je i bilo, pokazala sam inspekciji taj papir gdje je stajalo da me ne mogu registrirati – kaže Lj. Ferdelja.
U to vrijeme, kaže, s njom je kontaktirala gospođa iz Vrbovca koja je bila u istoj situaciji. U svojoj su sredini bile spas brojnim zaposlenim roditeljima koji nisu imali kamo sa svojim mališanima, prvenstveno jasličke dobi, a za inspekciju – s onu stranu zakona. A onda je prije dvije godine u županijskom glasniku Ljiljana ugledala tekst koji je privukao njenu pažnju: IPA projekt na razini Zagrebačke županije, školovanje žena sa završenom četverogodišnjom srednjom školom starijih od 40 godina preko HZZO-a za licencirane dadilje! Odmah se prijavila i potom tri mjeseca stalno nazivala i raspitivala se o početku nastave dok je nisu napokon pozvali da pristupi edukaciji. Prošla je i psihotest te izvadila sanitarnu knjižicu. Provela je i 210 sati volonterske prakse u vrtiću, što joj je, kaže, predivno iskustvo. Nastavu je pohađala u Samoboru – 540 sati, nakon čega su u diplomi zabilježeni položeni testovi iz komunikacije, pedagogije, psihologije, bontona i komunikološke radionice, dječje književnosti i medijske kulture, informatike i vježbe na računalu, higijene i zdrave hrane, higijene djece i kupanje djece, organizacije posla, prve pomoći i dječjih bolesti.
– Roditelji djece koju sam čuvala bili su mi velika podrška, mame su čuvale naizmjence djecu dok sam išla na predavanja – prisjeća se Ljiljana. Uz roditeljsku podršku preuredila je podrumski dio kuće od 77 kvadrata kako bi mogla čuvati više djece.
Svaki drugi dan
– Prema uvjetima novog zakona planiram zaposliti odgojitelja i potom pomoćnu dadilju, tada ćemo moći čuvati četrnaestero djece. Roditelji sada plaćaju po tisuću kuna za dijete, djecu su osigurali, međutim to nije nikad 12 tisuća kuna na mjesec jer neka su djeca na čuvanju svaki drugi dan ili samo četiri sata, mala djeca nerijetko budu bolesna pa onda cijena bude prepolovljena... Kad zakon stupi na snagu i urede se pravila igre, sigurno će biti bolje. Problem bi jedino mogao biti u mogućnosti jedinica lokalne samouprave da sufinanciraju čuvanje djece kod dadilja. Neki će imati sluha i novca, neki jedan od ta dva faktora...
U Gradu Jastrebarskom rekli su da će se očitovati kad stigne zakon – navodi Ljiljana. Ekonomska cijena čuvanja po djetetu prelazi dvije tisuće kuna, a gradovi i općine od toga bi trebali sufinancirati onoliko koliko sufinanciraju za vrtićku djecu na svom području. Sa sadašnjih 1000 kuna nema šanse za tri plaće i ostala davanja uza sve troškove režija i hrane za djecu. Ne bude li u gradskoj blagajni novca, ova će omiljena jaskanska dadilja morati izabrati samo šestero djece čiji će roditelji moći platiti njihovo čuvanje.