Doseljenici: Nisam Zagrepčanin, ali uživam živjeti u Zagrebu

Igor iz Rijeke, Maja iz Osijeka te Ivo iz Bosanske Posavine imaju različite životne putove, no zajednički im je – život u Zagrebu. U glavni grad na godinu pristignu, uglavnom trbuhom za kruhom, tisuće ljudi, čineći ga najpoželjnijim gradom za život.

Igor Dropulić (40) doselio se iz Rijeke 1987. upisavši se na Fakultet elektrotehnike i računarstva. Nakon završetka fakulteta vratio se u svoj rodni kraj, kako ističe, jer ga je “tukla nostalgija”, no Zagreb je bio jači. Poziv iz međunarodne tvrtke Igoru je promijenio prebivalište. U Zagrebu je ostao, držeći kako je grad, u kojemu sada živi s obitelji – prelijep. Dovoljno velik da se zove gradom u punom smislu te riječi, a opet dovoljno malen da ne „proguta“ čovjeka.

 Za razliku od njega, Maja Ilić, koja ima tri sina, teško se odvojila od rodnog Osijeka. A i kako ne bi – tko se naguta vode iz Drave, taj teško odlazi s njezinih obala. Zbog suprugova posla prije šest mjeseci preselila se iz Osijeka u zagrebački kvart Jarun.

Stigla sam u Zagreb puna predrasuda, tužna zbog preseljenja i ljudi koje sam ostavila u voljenom gradu. Nostalgiju sam liječila dugim šetnjama i vožnjom biciklom uz Jarun, razgovorom s prijateljicama, dopisivala sam se e-mailom, na Facebooku – priznaje uvijek nasmijana 40-godišnjakinja.

– U Zagreb se prije 31 godinu iz Bosanske Posavine doselio Ivo Jelušić, zamjenik zagrebačkoga gradonačelnika, došavši na studij politologije. Ističe da 49 posto stanovnika metropole čine upravo ljudi pridošli iz drugih krajeva.

– Zagreb je moj izbor i nisam se zbog njega pokajao. Nitko ne može birati mjesto rođenja, ali može birati gdje će živjeti. Moja obitelj odražava sliku Zagreba – supruga i ja smo doseljenici, a dvoje moje djece su rođeni Zagrepčani – kaže Jelušić.

 Rođeni Zagrepčanin 30-godišnji Ivica Leović nakon svoje treće godine života odselio se iz svojeg grada, najdražeg na svijetu. Godine provedene u Slavoniji smatra najljepšima u životu, no glad za životom u Zagrebu nije utažio.

 – Oduvijek sam navijao za Dinamo, radovao sam se svakom posjetu obitelji u Zagrebu i čekao trenutak kada ću se vratiti pod Sljeme – prisjeća se otkrivajući da je u potrazi za poslom poslao dvije molbe.

 – Na jednu sam dobio pozitivan odgovor iz Zagreba i ostatak je povijest – šali se Zagrepčanec koji je dobar dio života proveo kao doseljenik u druga mjesta.

– Zagreb je hrvatski “melting pot” i veliki broj zanimljivih i talentiranih ljudi iz cijele Hrvatske živi i radi upravo ovdje. U Zagrebu imam priliku uživati u promjenama godišnjih doba, čega u Rijeci nema – tamo je ili toplo ili zima – obrazlaže Igor Dropulić naklonost gradu pod Sljemenom.

  – Zagreb je grad mogućnosti, samo ih treba znati iskoristiti – kaže Maja Ilić. Dodaje da su ljudi u Zagrebu otuđeniji nego u Osijeku, da se brže živi, stresnije... Smetaju joj, kaže, i gužve na cestama.

 Zagreb nudi velike mogućnosti, ocjenjuju i oni koji su se doselili u nj i oni kojima je hrvatska metropola rodni grad. Ali u Zagrebu se prigovara da su doseljenici nekulturni i s ružnim navikama kojima su unazadili stoljećima njegovan europski štih “čistih” Zagrepčana. Zagrepčanin Ivica Leović drži da je “čistih” zapravo malo, a i on, iako je rođen u Zagrebu, nije u njemu dugo živio.
– Oni koji šire takvu nesnošljivost, nisu sigurno moji prijatelji – upozorava.

 – Treba biti pošten i pitati se koliko je ljudi u ovaj grad došlo otvorena srca i s punom spremnošću da prihvati običaje, građanska pravila i norme kojima se Zagreb i Zagrepčani ponose. Promjene su u životu izazov, ali je realnije očekivati od pojedinca da se prilagodi okolini negoli suprotno. Mnogi ljudi svoju frustraciju i loša iskustva s gradom stječu upravo zato što se odbijaju prilagoditi i prihvatiti vrijednosti sredine u kojoj namjeravaju živjeti – kaže Riječanin Igor.

 Upravo prilagodbu kao važnu za kvalitetu života ističe i Maja. Kaže da je znatiželjna, pita se što će već sutra otkriti u najvećemu hrvatskom gradu.

 – Probleme u socijalizaciji u Zagrebu imaju oni ljudi koji taj grad nikada nisu prihvatili, nego su zadržali svoje običaje i navike, ne želeći se prilagoditi. Čovjek se mora prilagoditi sredini u kojoj živi. To ne znači da se mora odreći svojeg porijekla, ali pozitivna asimilacija je nužna – poručuje zamjenik zagrebačkoga gradonačelnika.