Dva kilometra od Ilice živim kao “Pale sam na svijetu”. I sve što želim jest – asfalt

Živi u ulici koja to i nije, do nje se može samo preko tuđeg zemljišta, a kamion Čistoće, iako joj računi uredno stižu, njezinu adresu zaobilazi već godinama. Nema javne rasvjete, a utabana staza koja vodi do njezina doma služi kao odlagalište otpada. I to samo dva kilometra od Ilice. Skromna se kuća Dragice Šenjug, u kojoj dane krati u društvu psa i dviju mačaka, nalazi na kućnom broju dva u Ulici Voćnjak na Müllerovu brijegu nadomak terminala Črnomerec.

Dvije kuće koje su se nalazile pokraj njene urušile su se još prije tri desetljeća, a ona je, kaže, ostala zaboravljena.

A kad zapada snijeg...

Tratina ispred njezine kuće privatni je posjed vlasnika Müllerova brijega, a do prije pet mjeseci to je, kaže, bila šikara. Tada su joj oni raskrčili stazu do Kvaternikove ulice preko koje se može na Kustošijansku. No sa svojih osamdeset godina na leđima Dragica ne može svakodnevno pješačiti i po sat vremena da bi kupila kruh i mlijeko, a i ta je staza, kaže, odlagalište otpada.

– Ljudi posred puteljka bacaju vešmašine, ormare, staklo... Sama to čistim i maknem sa strane da se može proći – objašnjava D. Šenjug. Naučila je, kaže, biti “Pale sam na svijetu”, pa tako sama u bačvama pali smeće, odvaja kompost... Nema druge, ističe. A do Črnomerca se spušta improviziranim stubama koje prolaze susjedovim dvorištem, no parcela je sada prodana drugom vlasniku pa strepi što će biti s njezinim prečacem. Često joj, kaže, tim putem dođu susjedi i donesu potrepštine, pomognu oko kuće...

– Pomažu mi i nećaci pa donesu plin, namirnice, malo počiste. Ali kada napada snijeg, ne mogu do mene. Što da vam kažem, teško je – sa suzama u očima govori Dragica Šenjug. A najviše je brine, dodaje, to što se do nje ne može probiti hitna pomoć.

Da mogu po kruh i mlijeko

Obećavali su joj, kaže, sve i svašta. Svjetlo na kraju tunela pojavilo se prije nekoliko mjeseci kada su vlasnici Müllerova brijega u dogovoru s Gradom počeli probijati cestu koja bi spajala njezinu kuću i trgovački centar na okretištu Črnomerec, ali i od toga, čini se, za sada ništa.

– Ne tražim puno. Živim skromno, ali imam dovoljno za sebe. Ne znam koliko ću dugo još moći sve sama. Samo želim da mi asfaltiraju put, da mogu otići u poštu, do dućana... Više mi ne treba – skromno zaključuje Dragica Šenjug.