Prijepodne u Čičkoj Poljani protječe sasvim mirno. Sunce obasjava fasade kuća i ništa ne daje naslutiti da su s unutrašnje strane tek goli, vlažni zidovi.
Gotovo su dva mjeseca prošla od poplava koje su nekima od tih mještana uništile gotovo sve što su imali. Iako su svi govorili o pomoći koja će im stići, nitko od njih još uvijek nije dobio ni kune.
– Rekli su nam da ćemo dobiti 380 kuna na mirovini, ali evo, ni toga nema. Rekli su i da nećemo morati plaćati odvoz smeća godinu dana, a čim se voda povukla, stigao je račun – gotovo kroza smijeh kazuje Slavica Janković, stišćući u ruci 1500 kn koje joj je poštar upravo dostavio. Nadaju se, kaže, i dalje da će pomoć stići, ali nada joj trenutačno malo znači, dok se u vlastitoj kući osjeća ‘'kao da ju je netko samo bacio odozgo'’. Gotovo sve što je u kući imala završilo je na smeću. Svi prozori na kući širom su otvoreni, kuća je tako i tako hladna.
– Imala sam neko vrijeme isušivače koje su nam dali u Crvenom križu, ali nisam smjela više, bojim se da neću čime imati platiti struju. Nema mi tko pomoći, sin ima troje djece koje školuje, ja sam tu sama, teško je... – zastaje 69-godišnja Slavica kako bi suspregnula suze gledajući u raspadnute zidove onoga što je nekad bila spavaća soba.
25 milijuna kuna štete
Ukupna šteta na području Velike Gorice iznosi nešto više od 25 milijuna kuna, a prva pomoć koja bi trebala stići od Grada Velike Gorice i iz proračuna Zagrebačke županije, ukupno oko pet milijuna kuna, tek je kap u moru. No, ni taj novac građani neće vidjeti sve dok novac iz Županije ne sjedne na gradski račun, izvijestila nas je glasnogovornica Ureda gradonačelnika Velike Gorice Elizabeta Stipetić. U tom uredu očekuju da bi to moglo biti potkraj studenoga.
No, kada pomoć spomenete u lokalnom kafiću, društvo će samo odmahnuti glavom i ironično vam kroza smijeh reći:
– Ma kakav, novac, ‘ajde, nemojte kukati, što će nama novac...
Zima je sve bliža, trebat će drva i oni koji su imali električne peći, jer poplave su im ‘'odnijele'’ gotovo sve električne uređaje.
Nema ni socijalne pomoći
Sedamdesetogodišnja Vera Šeb pokušala je zatražiti barem jednokratnu pomoć, ali ‘'ako daju njoj, morat će svima, a toliko nemaju'’, rekli su joj. S kćeri, njezinim suprugom i dvoje djece sada praktički živi u jednoj sobi. Ostale se suše.
– Grozno je, spavamo k’o vojska, nas četiri na dva kreveta. Zet spava na katu koji nije završen. Ne znam više odakle početi, kako opet stati na noge – drhtava glasa i suznih očiju govori Vera. Stroj za pranje rublja, hladnjaci, hidrofor, usisavač... ništa u kući više ne radi.
– Nikad neću dobiti koliko sam izgubila. Priča se da ćemo dobiti samo po dvije tisuće kuna. Pa to mi nije ni za deset metara drva! – u nevjerici govori Vera, ali odmah zatim dodaje:
– Moramo sve zaboraviti i krenuti dalje. Što imamo, imamo...
No, uz vonj vlage teško je zaboraviti. Pamte, kažu, čak i kokoši, koje već tjednima ne nesu jaja. Pa kako da onda oni zaborave?
dobit će te muški splni organ, pa si izbite oko! nitko vam neće ništa dati!!! mi smo u hrvatskoj, prestanite žicat, jer je sve pokradeno!!! umrite, ionako vas nitko ne sluša!!!!