Između Zagreba i Velike Gorice, pomalo izvan radara, smjestilo se Hrašće Turopoljsko, naselje vatrogasaca i obrtnika s 1202 stanovnika i tek 15 nezaposlenih.
– Mi smo vam kao stari Gali – našalit će se Hrašćani, odmah naglašavajući da ih sloga čini tako uspješnima. Radno sposobnih, od 15. do 64. godine, njih je 814. Kada im spomenete brojku od 15 nezaposlenih koja se čini kao znanstvena fantastika u državi u kojoj je nezaposlenost ozbiljan problem, pomalo će vas čudno pogledati, na trenutak zašutjeti i uzvratiti: – Stvarno? Tako puno?
Pa u čemu je “kvaka”, koja je njihova tajna?
– Rekao bih da je stvar u mentalitetu. Došli vi s Trešnjevke ili iz Livna, imali status “dotepenca” ili domaćeg, ovdje će vas jednako tretirati. Nema “jala”, podjele na dobre i zločeste ili po političkim linijama. A to jedinstvo nije od jučer, ono se godinama gradilo i okupljalo oko vatrogasaca – objašnjava Milan Komorčec, član Mjesnog odbora Hrašća Turopoljskog, koje je formalno dio gradske četvrti Novi Zagreb – Zapad.
Takvog duha nema svugdje
Teško ćete u Hrašću, naime, naići na obitelj bez barem jednog vatrogasca, a izuzetak nisu ni one u kojima će kacige na glavu staviti i mama i tata i kći i sin. Čak su potpisali ugovor sa Zračnom lukom Zagreb pa tako na aerodromu dežura šestero hrašćanskih vatrogasaca, a u sljedećih godinu dana isti bi posao moglo dobiti njih 20-ak.
– Imamo 500 članova Dobrovoljnog vatrogasnog društva, od čega 170 aktivnih vatrogasaca koji su u svakom trenutku spremni za intervencije. To je duh, nemate toga svugdje, mladi dečki žive za to – ponosan je Zlatko Križanić, predsjednik DVD-a Hrašće i vlasnik tvrtke za hortikulturu koji zapošljava 30 ljudi, većinom tamošnjih stanovnika. Ističe da se ne može dogoditi da netko od vatrogasaca nema posao. Čim u društvu čuju za takav slučaj, potrude se naći radno mjesto za susjeda, baš kao mali, “vatrogasni zavod za zapošljavanje”. A to i nije jako teško jer među Hrašćanima je 50-ak obrtnika – mljekara, dimnjačara, građevinaca, mesara, softveraša...
– Nismo postali obrtnici od imanja, nego od neimanja. Ali uvijek smo bili složni. Prije smo jedni drugima pomagali betonirati i graditi kuće – kaže Stjepan Markulin, vlasnik građevinske tvrtke. Kod njih je sve povezano: materijal za tvrtku kupuje se od susjeda, 70-ak litara mlijeka dnevno nabavlja se od lokalnog proizvođača, kad su zabave, svaki obrtnik sudjeluje svojim dijelom...
No, nije baš sve idealno, žale se stariji na igralište iza Doma zdravlja koje bi trebalo obnoviti, neki pomalo čangrizavo, čekajući autobus, kažu da nisu baš svi susjedi tako “dražesni” kakvima se predstavljaju, ali kako zaključuje blagajnica u lokalnoj trgovini: – Da ovdje ne valja, već bismo mi otišli!
Ma kakva Amerika...
O odlasku ne razmišljaju ni mladi, kažu nam Ivan Cvetić i Petra Šafranić.
– Ovdje mi je lijepo, od malih nogu se družimo u DVD-u i rastemo zajedno. Bila sam neko vrijeme u Americi, ali vratila sam i u dogledno vrijeme ne pomišljam na odlazak – ističe Petra, dok njezin prijatelj Ivan, na pitanje zar mu nije dosta odrađena smjena u Javnoj vatrogasnoj postrojbi Zagreb, u kojoj radi kao profesionalac, kroz smijeh odgovara da “za drukčije ne zna”.
U DVD-u se skupljaju i djeca da bi zajedno učila, pisala zadaće, zabavljala se... A kad se oglasi sirena, članovi ostavljaju sav posao i jure prema zgradi vatrogasnog društva.
– Jednom smo čak otrčali s utakmice da bismo išli gasiti požar – prisjeća se Hrvoje Križanić.
To je jedini recept. Nitko od njih se neće obogatiti ... ali zato mogu provest bogat život.