Pogon CIOS-a i ostaci zgrada bivše cementare u Podsusedu godinama su trn u oku stanovnicima zbog bojazni od mogućih ekoloških katastrofa i još jedne zagrebačke ekobombe. Eksplozije koje stanari u blizini čuju vrlo su česte, događaju se požari, a pritužbe dolaze i od ekoloških udruga. Ipak, rezultata ili preseljenja CIOS-a i rušenja cementare nema, unatoč obećanjima, a ni pritužbe nisu istražene.
U halama CIOS-a prerađuje se, naime, metalni otpad kao što su automobili, bačve i ostali otpadni metal, a stanovnike zabrinjava mogućnost da negdje zaostane akumulator ili kemikalije koje bi pri reciklažnoj obradi rezanja i prešanja mogle eksplodirati. Ujedno, već se dulje govorka da se u CIOS-u reciklira i organski otpad, što je također potencijalna opasnost. Što se pak može dogoditi ili pronaći u napuštenoj cementari, nitko ne može točno predvidjeti. Tako je, primjerice, za prošlogodišnjeg obilaska tadašnjeg gradonačelnika Milana Bandića u neposrednoj blizini tog gradskog rugla pronađena duboka rupa obrasla gustišem, a u nju se iz tada nepoznate cijevi slijevao katran. Unatoč obećanjima da se to mora ispitati, zatvoriti i očistiti, javnosti nisu predočeni rezultati.
Obitelj Šimunić koja stanuje neposredno iznad bivše Tvornice cementa "Sloboda" u Podsusedu i CIOS-a već godinama pati jer učestale detonacije stvaraju klizište zbog kojih im pucaju zidovi. Iako klizište postoji već desetljeće, česte detonacije ubrzavaju proces, tvrdi Josip Šimunić, a pola dvorišta je već otklizalo.
- To što ja proživljavam, ne bih poželio ni najgorem neprijatelju. Zamislite da vas budi detonacija, da uz detonaciju pođete na počinak. To je moj život. Već pet godina to traje i dovodi me do ludila. Moje se dvorište nekad prostiralo na sto hvati, no danas ga pola nedostaje. Druga je polovica završila u jami, prašina je sve vrijeme u zraku, a ni sluh me više ne služi najbolje - očajno je ispričao Šimunić.
Jedina i mala mu je utjeha zapisivanje vremena u kojem se događaju eksplozije. Ostalo je, kaže, na Gradskom poglavarstvu, koje ne čini ništa.
- U srpnju su bile četiri detonacije: 11. srpnja odjeknula je u 6.45, pa u 20.25 sati. Nešto je jača detonacija odjeknula 18. srpnja u 7.40 ujutro, a najjača se zbila 30. srpnja. Bila je toliko jaka da mi se zatresla cijela kuća. Žena i ja smo pobjegli iz kuće, a vani nas je dočekao oblak prašine. Da ne živim ovdje, pomislio bih da smo ponovno zaratili - zaključio je Šimunić. (D. Kl., R. Il.)