Nakon deset godina obrazovanja i rada na poznatim inozemnim sveučilištima i institutima mlada astrofizičarka Vernesa Smolčić vratila se u Hrvatsku kako bi karijeru nastavila na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu.
Istraživala je na nekima od najboljih mjesta na svijetu za učenje o astrofizici poput Instituta Max Planck, Princetona i Caltecha, a želeći pomoći rodnom Zagrebu, sredstvima koja je dobila za financiranje znanstvenih istraživanja od uglednih znanstvenih zaklada oko sebe je okupila tim mladih znanstvenika i barem dijelom spriječila intenzivan odljev mladih mozgova kojemu svjedočimo u današnje vrijeme.
Zaljubila se u znanost
Sve to razlozi su zašto je baš ona odabrana i za Zagrepčanku godine, a nagrada će joj se uručiti na svečanoj sjednici Skupštine za Dan Grada Zagreba 31. svibnja. Vernesa Smolčić bila je i finalistica Večernjakova izbora za osobu godine 2013.
::Jedna ste od rijetkih mladih znanstvenica koja se bavi područjem astrofizike. Kako ste se našli u tome, kojim je tijekom išla vaša karijera?
Na trećoj godini Prirodoslovno-matematičkog fakulteta, fizičkog odjela, morala sam odlučiti želim li se baviti teorijskom fizikom ili astrofizikom, no kako me oduvijek zanimao svemir, odlučila sam se okušati u jednom projektu u Višnjanu. Potom sam uz pomoć prof. Krešimira Pavlovskog s PMF-a i našeg poznatog astrofizičara Željka Ivezića, sada profesora na sveučilištu Washington u Seattleu, uspjela otići na Princeton na mjesec dana i napraviti mali istraživački projekt. Doslovce sam se zaljubila u posao znanstvenika.
::Prva ste znanstvenica u Hrvatskoj koja je od Europskog istraživačkog vijeća dobila novac namijenjen istraživačima početnicima, a usto ste 2012. godine dobili 100 tisuća eura od Europske komisije. U kojoj su fazi ti projekti?
Projekti su u početnoj fazi. Za prvi sam projekt “Istraživanje rasta zvjezdane mase i mase supermasivnih crnih rupa u galaksijama kroz kozmičko vrijeme: Utiranje puta za sljedeću generaciju pregleda neba”, u trajanju od pet godina, dobila 1,5 milijuna eura. Svota jednim dijelom ide za opremu, drugim za znanstvena putovanja, no najveći dio na zapošljavanje ljudi.
Sa mnom rade i kolega iz Finske te kolegica iz Australije, koji su tu na postdoktoratu, no i studenti PMF-a, a neka su mjesta još otvorena. Drugi projekt kojeg vodim je iz Curie Career Integration Grant programa u trajanju od četiri godine, počevši od 2012. te obuhvaca 100.000 eura. Rezultati istraživanja na našoj su stranici www.zgal.phy.hr.
::Koliko su česta pitanja – jesmo li sami u svemiru?
To pitanje, uz ono hoće li nas progutati crna rupa, svako me malo netko pita. Galaksija ima milijarde zvijezda, a naš Mliječni put čini samo jednu od mnogih galaksija u svemiru, tako da nije nevjerojatno da postoji jedan ovakav planet sličan Zemlji. Crna nas rupa ipak neće progutati.
::Koliko su društvo i mladi zainteresirani za znanost i fiziku? Koliko je uopće zanimanje astrofizičara često?
Astrofizičara nema puno, što govori statistika objavljena na stranicama Internacionalne astronomske zajednice (IAU). Tamo su registrirani svi astrofizičari na svijetu, ima nas oko sedam tisuća, što ispada jedan na milijun. Na razini fakulteta interes za astrofiziku je velik, puno se studenata javlja koji žele raditi na projektima.
Radimo s najboljim teleskopima na kojima se može raditi, koji postoje samo u pustinji Atacama u Čileu. Astrofizičari diljem svijeta koriste te teleskope putem prijava, a opažanja na njima odobravaju znanstvene komisije.
::Voditeljica ste grupe Hrvatskog fizikalnog društva “Žene u fizici” kojoj je svrha razumjeti problematiku znanstvenica u Hrvatskoj. Koliko su žene česte, a koliko ravnopravne u vašem zanimanju?
Ako gledamo udio žena i muškaraca nakon diplomskog i doktorata, broj je isti, no u višim sferama žena je puno manje, svega deset posto. Vjerojatno se jedan dio odluči posvetiti obitelji jer je posao jako zahtjevan, radnog vremena praktički i nema, a očekuje se da putuješ deset godina prije nego što se odlučiš za svoju bazu. Što se tiče ravnopravnosti, rezultati će se jednako prihvatiti od žena i od muškaraca.
Svako jutro – na trčanje
::Koliko uspijete uskladiti privatni i poslovni život?
Nastojim iskoristiti i napraviti najbolje i od jednog i od drugog. Privatni život zna patiti, na fakultetu sam nekad od jutra do mraka, no prioriteti postoje i za obiteljski ručak uvijek ću imati vremena.
::Kako se opuštate u slobodno vrijeme?
Trčim svako jutro prije posla, a kod kuće imam i malenu teretanu. Družim se s prijateljima, čitam...
::Živjeli ste mnogo u inozemstvu, možete li Zagreb usporediti s tim gradovima? Što je najbolje, a na čemu se može još raditi u gradu?
Živjela sam u Heidelbergu, Kölnu, Pasadeni (u istom gradu i na istom sveučilištu gdje i fizičari iz serije “Teorija velikog praska”), no Zagreb mi je ipak najdraži jer je dovoljno velik da nudi raznovrsna kulturna događanja, a malen da se stigne svugdje u kratkom roku. Moglo bi se više uložiti u estetiku grada izvan centra, obnoviti fasade...
::Kako vi poboljšavate život u Zagrebu?
Uskoro organiziram konferenciju za 80 ljudi. Okupit će se vodeći znanstvenici svijeta, a znanje će izmjenjivati i s našim znanstvenicima.
::Što učiniti da mladi ostanu u Zagrebu?
Treba povući što više novca iz raznih, europskih i hrvatskih fondova i omogućiti istraživanje ovdje.