Borba protiv razmnožavanja vrana u gradskom parku i njihova eksterminacija kao metafora nacionalizma, doktor ekonomije nasilno hospitaliziran zbog protivljenja režimu, Hrvat i Srbin u zajedničkom ribolovu nakon rata, kavanski razgovori u zadnjih tjedan dana birtije na kolodvoru kraj ulaska u Željezaru Sisak, samo su neke od tema u opusu dokumentarista Gorana Devića čiju ćemo retrospektivu gledati u petak na ZagrebDoxu.
Iako je još prije 11 godina pokorio Pulu svojim do sad jedinim igranim filmom Crnci (režija i scenarij zajedno sa Zvonimirom Jurićem), a vani dobio niz nagrada, nastavio se baviti dokumentarnim filmom. Stoga je petak u ITD-u rijetka prilika da vidimo dio opusa redatelja koji predaje dokumentarni film na zagrebačkoj Akademiji dramskih umjetnosti, a ove je godine i predsjednik međunarodnog žirija ZagrebDoxa. Dević se 1971. rodio u Sisku, a rodni grad često je u fokusu njegova stvaralaštva.
-Sisak mi je kao grad filmičan jer ga bolje razumijem od ostalih. Zanimljiv je zato jer upravo proživljava neželjene promjene, iz grada u koji se dolazilo, postao je mjesto iz kojeg se odlazi. Koliko god to meni kao čovjeku bilo bolno, kao redatelju mi je zanimljivo. Bez obzira što filmove o Sisku nisam snimao konceptualno kao cjelinu, kad se poredaju, čini mi se da daju bolno realan i intiman izvještaj o vremenu u kojem živimo - govori nam Dević. Sisak je i mjesto radnje njegova prvog dokumentarca 'Uvozne vrane' kojega je snimio 2004.
Vrane i nacionalizam
-Kad smo montirali Uvozne vrane, moj montažer Vanja Siruček i ja mislili smo da ga nove generacije neće razumjeti. Kladili smo se na trenutak, na ludilo koje je kontaminiralo našu generaciju, no problem kojim smo se bavili u filmu postoji i danas - prisjeća se 49-godišnji redatelj ciljajući na nacionalizam koji je tema njegova debitantskog filma.
-Film Uvozne vrane govori o mojim sugrađanima koji su svake godine pokušavali protjerati vrane iz gradskog parka, a pri tom su o njima pričali istim rečenicama kao o Srbima za vrijeme rata. Za neželjenu pojavu vrana optužili su socijalističkog direktora Željezare Sisak koji ih je, po općem mišljenju, uvezao iz Rusije. Doduše o porijeklu vrana se debatiralo, jesu li iz Rusije, Srbije ili Amerike… Na vanjskoj razini taj film je dokumentarna komedija, a na dubljoj, politička alegorija koja govori o našem odnosu prema „drugome“. Taj „drugi“ može biti Mađar, Srbin ili EU, već po potrebi koga trenutno krivimo za naše nevolje. U njujorškoj MOMA-i puštali su ga kao primjer odnosa čovjeka i prirode, u Mađarskoj protumačili kao film o holokaustu, a u Hrvatskoj Kostajnici je zabranjeno prikazivanje jer je jedan „branitelj iz profesije“ ispravno shvatio o čemu se radi. (Filozof) Boris Buden je o filmu Uvozne vrane napisao esej što mi je najveći pohvala koja mi se desila u karijeri -ističe filmaš koji je 'Vrane' radio po uzoru na jugoslavenske redatelje crnog vala 70-ih. I 'Tri', drugi njegov film na programu ZagrebDoxa, bavi se sličnom tematikom.
-Htio sam napraviti film o hrvatskom branitelju koji odlazi u Srbiju i Bosnu i tamo se nalazi s vojnicima suprotne strane. Zatvore u hotelsku sobu i pričaju najgore stvari koje su im se dogodile u ratu - kaže Dević o svom filmu iz 2008. koji je usprkos tome što je nagrađen na Sarajevo film festivalu, naišao na napade u regiji. Tranzicija, rat i poraće, teme su većeg dijela redateljeva opusa, a on smatra da je to prirodno.
-Kada zemlja prođe traumu kao što je rat, za očekivati je da će rata biti i u dokumentarnom stvaralaštvu. Još nismo provarili ni onaj prethodni, a kamoli ovaj. Moj zadnji film, Na vodi, trebao je biti lirska opservacija života jednog grada na rijeci, bez rata, no on je opet isplivao. Tražio sam najbolje ribiče metodom bućke u Sisku, a ispalo je da su oni hrvatski branitelj i njegov najbolji prijatelj koji je za vrijeme rata bio „na drugoj strani“. Bavim temama za koje osjećam unutarnji poriv. Za svaki svoj film potrošio sam stotine radnih dana. Suludo bi bilo ulagati toliku energiju ako nemaš dubok razlog, jaku motivaciju da radiš to što si sam odabrao - kaže nam profesor dokumentaristike koji bi volio da se u zemlji stvore politički uvjeti da napravi opsežnu dokumentarnu seriju o ratnim zbivanjima 90-ih.
Željezara i Gredelj
-Velika mi je želja napraviti seriju o zadnjem ratu od arhivskih materijala. Američko društvo usprkos svim manama bilo je dovoljno zrelo da Ken Burns uspije napraviti dokumentarnu seriju Vijetnam, nimalo laskavu po društvo u kome je nastala. Na našim prostorima takova serija za sada nije bila moguća. Iz takvog projekta u našim uvjetima morala bi stati politički neovisna javna televizija. Bez takvog pothvata, iza ovog rata, kao iza svakog, ostat će samo kancerogeni mitovi. - govori. Druga česta tema u opusu mu je sisačka željezara. Jedan takav film, 'Dvije peći za udarnika Josipa Trojka', također će biti prikazan u ITD-u.
-Udarnik je od svih mojih filmova najlošije prošao pa ga zbog toga nekako najviše volim. Koncept filma je vrlo jednostavan, nakon što su Amerikanci kupili sisačku željezaru krenuli su graditi novu peć, novo srce željezare, a mi smo gradnju te peći snimali na onaj način i onom tehnikom kako bi to učinila propaganda Prve petoljetke. Sve slike u filmu su slike sadašnjosti, dok je tonska linija od 1945 do propasti socijalizma. Igrali smo se tom sinergijom suvremene slike i arhivskog zvuka. Dosta gledatelja je do pola filma mislilo da su i filmske slike arhivske, a onda primijete da se ljudi služe mobitelima i da se gradnja nove peći događa u sadašnjosti. Toliko u svojoj podsvijesti svako građenje povezujemo sa socijalizmom, pa nam prirodno izgleda kao arhiva ako u filmu netko nešto gradi. - smije se Dević koji je propast željezare obradio i u filmu 'Buffet željezara', a njome će se baviti i u svom novom dokumentarci koji bi trebao izaći iduće godine.
-Snimali smo sve stanare jedne zgrade koju je Željezara u socijalizmu izgradila za svoje radnike da budu sretni kada se doma vrate s posla. Mi smo došli filmski provjeriti jesu li i dalje sretni i snimili smo svašta - otkriva Siščanin te dodaje da bi nagodinu trebao biti gotov i njegov igrano-dokumentarni film o radnicima tvornice Gredelj.
Kao profesor na zagrebačkoj Akademiji, zadovoljan je postignutim u hrvatskom dokumentarnom filmu u posljednjih desetak godina, no brine ga nedostatak subvencioniranja mladih talenata koji su još ugroženiji otkako je koronakrize.
-Filmično smo društvo jer smo zemlja u kojoj je na svakom uglu neki društveni sukob, a kamera to voli. Gdje god ju uperiš, iskače zanimljiva tema pa nisam zabrinut za budućnost, no žao mi je što imamo slabu, gotovo nikakvu suradnju filmske zajednice i javne televizije. U društvima kao što je naše takva suradnja bi trebala biti normalna jer smo upućeni jedni na druge.