Beskućnici lutaju, svatko s vlastitom pričom i različitom sudbinom, a zajednički im je dom – hladna ulica. Iako su mnogi od njih imali krov nad glavom, obitelj, prijatelje i posao, danas se bore za preživljavanje. Njihove priče često su slične – izgubili su posao, postali društveni problem, susreli se s ovisnostima poput alkohola ili kocke i na kraju završili na ulici. Problem su i djeca koja su odrasla po domovima i nakon što su napunila 18 godina nisu se snašla u vanjskom svijetu. Jedna od takvih priča je život 45-godišnjeg Fehira iz Zagreba. On je završio na ulici kao 11-godišnjak, kada mu je majka preminula.
"Život mi je bio jako težak"
"Sve mi je propalo u životu. Otac se predao alkoholu, a ja sam završio po domovima i na ulici. Od tada mi je život bio sav naopako. Spavao sam po vani i svuda okolo. Život je bio jako težak", priča nam Fehir. Šest godina proveo je u domu na Lošinju gdje je završio srednju školu za soboslikara. Kada je postao punoljetan, izgubio je pravo na dom i vratio se u Zagreb.
"Nisam se mogao vratiti doma jer je otac bio pijan i agresivan prema meni, tako da sam dosta bio na ulici. Morao sam spavati po vagonima, tramvajima i parkovima", govori Fehir. Nakon nekog vremena život mu je krenuo nabolje, radio je i oženio se te je dobio dva sina. No, brak nije potrajao. Kako nam je rekao, supruga je napustila njega i djecu.
"Opet sam bio na dnu, nikako da uspijem nešto postići u životu", govori. Budući da se nije mogao brinuti o djeci, dao ih je u dom. Dječaci su bili smješteni u udomiteljsku obitelj, a prije godinu i pol dana Fehir je potpisao papire da mogu u posvajanje i više ih ne smije viđati. "Jedino što me drži jest spoznaja da ću ponovno vidjeti svoju djecu kada napune 18 godina", kazao nam je Fehir koji trenutačno živi od socijalne pomoći u jednoj sobici u Travnom.
Karlo je završio gimnaziju i danas radi
Sličnu sudbinu doživio je i 25-godišnji Karlo koji je u domu za nezbrinutu djecu završio kao beba. "Moja mama nije mogla brinuti za mene i brata pa smo skupa završili u domu i tamo smo bili do 18. godine. Onda sam završio u zajednici mladih. Tamo sam bio jedno vrijeme dok nisam shvatio da to nije za mene. Htio sam nastaviti samostalan život bez pravila i bez toga da netko odlučuje što će biti sa mnom", počinje svoju priču Karlo. Nakon što je izašao iz zajednice, našao je stan, no kada je ostao bez novca više nije mogao plaćati najam i završio je na ulici.
VEZANI ČLANCI:
"Dani su prolazili i meni je bilo sve gore i gore. Pokušavao sam se izvući s tog dna. Bilo mi je užasno hladno jer je bila zima i gledao sam što ću napraviti. Zvao sam svoje bližnje za pomoć, no nažalost morao sam se osloniti sam na sebe", priča Karlo koji tada još nije do kraja završio srednju školu. Srećom, sreo je svog ravnatelja koji ga je uvjerio da nastavi školovanje. Zvonko Mlinar iz Hrvatske mreže za beskućnike našao mu je smještaj.
"Od tada je moj život krenuo na bolje. U toj zajednici sam završio gimnaziju, imao sam sve što mi je potrebno za život i to mi je omogućilo daljnji napredak. Danas radim, plaćam najam stana i hranu. Moj život je sada puno bolji", rekao je Karlo.
"Sestra je prodala stan, a ja sam završio na cesti"
Uzroci koji dovode do beskućništva su razni - od ovisnosti, raspada obitelji, nezaposlenosti, zdravstvenih problema. Među njima su zastupljene sve skupine korisnika socijalne skrbi i starije osobe sa psihičkim i intelektualnim poteškoćama, kao i branitelji s neriješenim braniteljskim pravima. Jedan od njih je i 53-godišnji Marijan Ožegović. Bio je, kako sam kaže, zlatni dečko. Roditelji su imali stan u Zagrebu, sve je bilo normalno do rata kada je otišao na bojište.
"Bio sam mladi dečko koji se skinuo iz vojske. Počeo sam raditi, a onda su mi roditelji umrli. Sestra je prodala stan, a ja sam završio na ulici. Nismo ništa podijelili i ja sam postao beskućnik", govori Marijan koji je bio prisiljen spavati po tramvajima i autobusima. Dvije i pol godine je proveo u Prihvatilištu za beskućnike u Kosnici. "Bile su to dvije i pol godine pakla. Ljudi tamo dolaze izgubljeni, svi vas gledaju kao broj na papiru, katastrofa", prisjeća se Marijan. Danas živi od 157 eura minimalne braniteljske pomoći i rješava si braniteljsku mirovinu.
Onima koji žele pomoći beskućniku poručuje da nikako ne daju novac jer su svi beskućnici skloni alkoholu i drogi. "Nahranite ga, okupajte i dajte mu čistu odjeću", poručuje Marijan.
U Hrvatskoj raste broj beskućnika
U Hrvatskoj oko dvije tisuće ljudi živi na ulici, a još deset tisuća građana je u riziku od beskućništva. U posljednje vrijeme broj beskućnika u zemlji raste, a razlozi su često visoki troškovi života, uključujući stanarinu, režije i prehranu. Ova situacija je posebno izražena u velikim gradovima poput Zagreba, Splita, Rijeke i Osijeka.
Zapravo i ne postoje statistički podaci o broju beskućnika u Hrvatskoj, sve je u sferi procjene, a prema procjeni Zvonka Mlinara, u Zagrebu je najteža situacija gdje je od 700 do 1000 beskućnika. Mlinar procjene potkrjepljuje brojem korisnika pučke kuhinje koju u Zagrebu koristi oko 6000 osoba. U Zagrebu djeluje nekoliko prihvatilišta koja ukupno imaju oko 190 kreveta, što znači da postojeća prihvatilišta ne mogu pružiti smještaj svima kojima je potreban. Većina beskućnika koristi pučke kuhinje, no to je samo jedan obrok dnevno. A gdje su drugi obroci, odjeća, obuća i higijenske potrepštine...
VIDEO Plenković o Milanoviću: On stvarno ima jako puno vremena
Neplac ili Filipinac dođe jer želi raditi