Približavala sam se gospođi koja je sjedila na klupi, glava joj je bila čudno pognuta i naslonjena na ruku. Bilo mi je sve jasnije da neću moći samo tako proći pored nje. Iako su to pred mojim očima već napravili jedan mladi dečko i dvije djevojke jako zauzeti razgovorom, ali i jedna gospođa u godinama.
Zaustavila sam se, odmah je digla pogled, a na moje bojažljivo pitanje je li sve u redu i treba li kakvu pomoć, osmjehnula se i odgovorila: “Ne brinite se, samo se malo odmaram”.
Sjetila sam se toga potaknuta pričom volonterke Infocentra za kućne ljubimce. Krenula je pomoći psu, njemačkom ovčaru, za kojeg su joj javili da izgubljeno luta Kvaternikovim trgom. I ne pišem ovo zbog psa, iako mu nije uspjela pomoći, već zbog mlade žene kojoj nitko nije htio pomoći.
Pronašla je volonterka psa pored uličnog svirača s frulom, špagom ga je zavezao za svoju nogu. Predstavila se i upitala ga je li to njegov pas, a nakon što je odgovorio da nije, zamolila je da joj dopusti da provjeri ima li pas čip. Kad se uvjerila da ima, zamolila je ponovno svirača da odu zajedno do obližnjeg ureda u kojem će pokušati pronaći vlasnika. Sve što se zatim dogodilo i dalje mi je nezamislivo, pitam se, po ne znam koji put – pa gdje je nestao čovjek? Da je tu negdje, zar bi mogao samo gledati, ne učiniti ništa, ne pomoći, ne pokazati ljudskost?
Volonterku je ulični svirač izvrijeđao, udarao ju je i gurao, iz ruke joj je istrgnuo čitač čipa i bacio ga na tlo. U tim trenucima nitko od brojnih prolaznika nije priskočio upomoć, ne psu, nego ženi koja je napadnuta. Nitko nije reagirao čak ni kad je pozivala upomoć. Svi su samo gledali ili prolazili praveći se da ništa ne vide, da ih se to ne tiče.
Ulični je svirač pobjegao, ali pobjegao je i pas. I kad je policija volonterki rekla da zna za svirača s frulom, ali da nema podatke o njemu, zamolila je prodavače koji su sve gledali da joj jave ako se vrati. I dalje nije odustajala od psa. Trebali su je samo nazvati, ali su rekli da ne žele. Što nam se to dogodilo i zašto?
zato što Zakon to dozvoljava,da se u sigurne kuće smještaju nasilnici a ne žrtve bilo bi drugačije.To je največa mana zakona žrtve se izdvajaju i smještaju u sigurne kuće a nasilnici uživaju,tom prilikom i djeca odlaze sa majkama,izdvajaju se iz poznate okoline i odvode u sigurne kuće.Sigurne kuće trebaju biti za nasilnike gdje će na jednom mjestu prolaziti psihosocijalni tretman i odatle eventualno odlaziti na posao a sav prihod dostavljati žrtvama.to je jedino riješenje