Vremena kada su ispred Kulušića ili Tucmana jedan drugome posuđivali kravate za plesnjake, polaganja ispita zrelosti te "šaljivih" upozorenja profesora prisjetili su se bivši učenici Srednje tehničke škole, koju su završili prije čak sedam desetljeća. Sjećanja su počela navirati čim su đaci generacije 1953., koji se od mature okupljaju svakih pet godina, stigli pred zgradu današnje Prve tehničke škole Tesla u Klaićevoj 7. Nekada su, kažu, ta druženja trajala i do sitnih sati, a za okupljanja je oduvijek zaslužan "organizacijski odbor" u kojemu su Franjo Vidaković i Stjepan Badanjak.
Radne navike i ustrajnost
– Ni dok smo bili đaci, nismo se grupirali po razredima, već smo se družili generacijski pa smo se tako oduvijek nalazili i na obljetnicama. Nažalost, s godinama nas je sve manje i druženja su sve kraća, danas nas je, eto, samo devet, ali nismo još gotovi. Vidjet ćemo se mi i za pet godina – kroz smijeh govori Vidaković.
Bili su prva generacija tada novoosnovane četverogodišnje škole, razrede A, B, C i S elektro odjela upisalo je 180 đaka, među kojima i tri djevojke, a koliko je bila teška, kažu, svjedoči činjenica da ju je završilo njih 86. Bili su, dodaju, pravi fakini, ali samo tijekom "izvannastavnih aktivnosti". Oduvijek su bili složni, a posebice kada su radili nestašluke.
– Mi koji nismo bili iz Zagreba, a bilo nas je dosta, stanovali smo u đačkom domu, najprije u Selskoj, a poslije u Klaićevoj, odmah nasuprot škole. Hrana je u domu bila jako loša i često smo zbog toga štrajkali pa smo jednom prilikom nas četvorica tanjure uspjeli nekako prošvercati u sobu. Stali smo na prozor i čekali jednog odgojitelja, koji nam je katkad znao i uskratiti večeru ako bismo nešto krivo napravili, a kada je naišao, sva četiri tanjura smo mu izlili na glavu. Brzo smo se posakrivali, a on nikada nije uspio saznati tko mu je to napravio – prepričava Ivan Žarković.
Ističu kako su bili naraštaj željan znanja, uspjeha i stručne afirmacije, nedostatak udžbenika i manjak nastavnih pomagala nadomještali su profesori domišljatim improviziranim prikazima, a osim znanja, u školi su stekli i radne navike, samostalnost i ustrajnost. Ljubav prema zanatu prenijeli su i na svoje potomke pa su u istoj školi, primjerice, maturirali Vidakovićeva kći i unuk, ali i sin i unuk Antuna Bajića, koji se danas brine i o pet praunuka. A nakon škole, kažu, nisu morali tražiti poslove, već su zbog velike potrebe za zanatima koje su izučili oni pronašli njih.
– Dan nakon mature vratio sam se u Gospić i radio sam nešto po kući kad mi je majka došla reći da me traže neki ljudi. Izašao sam, a oni su me zamolili da pođem s njima i zaposlim se na Radio Zagrebu. Pristao sam i smjestili su me na odašiljač 505 u Baškim Oštarijama – prisjeća se Žarković, koji je poslije nekoliko godina radio u tvornici Nikola Tesla, a u mirovinu je otišao nakon tri desetljeća u HEP-u.
Da se ne zaboravi
Neki su se zapošljavali u Končaru i PTT prometu ili kao inženjeri u Industriji nafte, a da se sjećanja na proteklih sedam desetljeća očuvaju, također su se pobrinuli Vidaković i Badanjak stvarajući svojevrsnu monografiju.
– Kako i sami ne bismo zaboravili, ali i kako bismo budućim naraštajima opisali školovanje u tim vremenima, odlučili smo na papir prenijeti sjećanja te zapisati sva imena i događaje na obljetnicama. Tu su i stare fotografije, a nakon svakog okupljanja tu svojevrsnu monografiju dopunjujemo novim dogodovštinama – kaže Vidaković.