Od ovog sporta zarade nema, a najbolji sportaši već su u ozbiljnijim godinama. Trenira se četiri puta tjedno cijele godine za jednu jedinu utrku, ali ona donosi puno više od trofeja i medalje. Pobjeda je čast. Ponos.
Do vrha samo radom
Upravo tim riječima neretvanski lađari odgovaraju na pitanje zašto su uopće počeli veslati, a nakon spektakla u subotu na Jarunu, kada su za Zagrepčane priredili utrku koja na maratonu na Neretvi svake godine okupi tisuće navijača, razloge za bavljenje tim specifičnim sportom na vodi više nisu morali davati.
– Kod nas je to tradicija. Biti lađar poseban je osjećaj, a biti najbolji je užitak. Sve je počelo s tek nekih desetak ekipa u dolini, odnosno rivalstvom među mjestima. Svako mjesto željelo je pokazati da ima najbolje veslače i tako je to počelo. Od deset ekipa pa do četrdeset, koliko ih se okupilo sada, na posljednjem maratonu na Neretvi – objasnio je Tomislav Žderić iz Stabline, čija je ekipa pobjedu odnijela prošle godine na Neretvi, ali i u subotu na Jarunu. Prve su im to pobjede, a plan je, kažu dečki u plavim majicama, niz nastaviti barem sljedećih deset godina.
– Imamo već i pomladak, to su dečki od 16-17 godina koji uče i odlični su lađari – govore Stablinci Matej Erak, Stipe Herceg, Damir Šalinović i Josip Puljan te priznaju, na vrh se može doći samo radom. Doduše, šale se, ništa bez malo zabave.
Jake ruke čine razliku
– Naše žene i mame jako su strpljive, ne maltretiraju nas ako se trening oduži na piću poslije, a i peku nam palačinke, kolače – hvale svoje bolje polovice pobjednici zagrebačkog i neretvanskog maratona lađi te dodaju da ništa ne bi postigli bez svog trenera iz Slavonskog Broda, Ivana Ercega. A pita li se lađare iz Hrvatskog kulturno-umjetničkog društva “Vladimir Nazor”, upravo će Stablinci i ovog kolovoza osvojiti maraton na Neretvi.
– Čisto zato što ne bi bilo fer da mi pobijedimo, a putujemo 600 kilometara samo da dođemo do dolje – smije se Gašpar Matarić iz ekipe “Vladimir Nazor” koja dolazi iz Sombora u Vojvodini. Oni treniraju u kanalu u svom gradu, a do ove godine to su radili u čamcu.
– Jednostavno nismo imali lađu dosad, a razlika je u treningu golema. Nije isto veslate li u plastičnom čamcu od pet metara ili u pravoj drvenoj lađi od osam – objasnio je Matarić te dodao kako je biti lađar vjerojatno u top dva najteža sporta koji postoje. On sam, rekao je, bavio se gotovo svime, ali napor koji se ulaže u utrku lađama rijetko s čime može usporediti.
– Ne samo fizički, i psiha je u pitanju. Imate deset momaka u jednoj lađi na vodi, a svi moraju surađivati i jednako dati da utrka dobro završi – objasnio je lađar, čiju ekipu zovu i “somborskim salašima”. Veslači su se prije bavili poljoprivredom, a jake ruke omogućavale su im da budu i dobri lađari.
– Situacija se sad nešto promijenila, od deset članova ekipe šest ih je još “na salašu”, ostali imamo “obične” poslove – objasnili su somborski lađari koji na Neretvi već imaju svoje vjerne navijače.