Tko god je ikad imao priliku biti u blizini nakon pucnja petarde ili vatrometa, poznat mu je intenzivan miris baruta. A taj je miris nekoliko desetaka puta jači kad umjesto petarde zapuca top iz Drugog svjetskog rata. I nakon gotovo 14 mjeseci, ponovno se širio malom prostorijom na četvrtom katu kule Lotrščak nakon što je točno u podne zapucao grički top, jedan od simbola Zagreba koji dan "prepolovljuje" još od 1877. godine. U sobici ima mjesta samo za jednu osobu, topnika Alema Tutundžića, top, dva mala kredenca i ništa više.
Rutina, ali s oprezom
No jučer je ta mala prostorija bila ispunjena kamermanima i fotoreporterima jer se poznati top oglasio prvi put nakon što je utihnuo 28. prosinca 2020. kad je Petrinju pogodio potres. Topnik Tutundžić bio je vidno uzbuđen, pomalo i nervozan, no pripremu za veliki trenutak, kao i samo pucanje, obavio je brzinski, stručno, kao da nije prošlo više od 400 dana otkako je to posljednji put učinio.
– Uh, nakon toliko vremena. Osjećaj je divan, tradicija se napokon vratila u grad – prve su riječi koje je emotivno nakon pucnja izgovorio Tutundžić. Taj posao obavlja još od 2008. godine pa mu je cijeli postupak već toliko poznat da ga može obaviti i žmirećki, da želi. Ima li u tome i neke rutine?
– Ima, no uvijek treba i puno opreznosti jer se ipak radi o rukovanju zapaljivim sredstvima. Ne smijem si zato dopustiti samo rutinu u radu – pojasnio nam je topnik nekoliko minuta nakon podneva. A njegov radni dan počinje oko 11 sati, kad dolazi u kulu Lotrščak i iz skladišta uzima streljivo koje će kasnije koristiti. Ono se sastoji od velike bakrene čahure, 100 grama crnog baruta, kartonskog poklopca te inicijalne kapisle.
– To je upaljač eksploziva koji je "ušarafljen" na samom streljivu – objašnjava topnik. Spiralnim stubama penje se zatim na četvrti kat kule i obavlja pregled topa. Primjerak koji se trenutačno koristi peti je u 145 godina dugoj povijesti gričkog topa, a gradu Zagrebu ga je u povodu Univerzijade poklonila Jugoslavenska narodna armija 1987. godine.
– Američke je proizvodnje i datira iz Drugog svjetskog rata. Promjera je, kao i čahura, 76 milimetara. Brdski je to top i njime je lako rukovati. A za topničara je dovoljno da bude strojarskog zanimanja – napominje Tutundžić.
Prije pucanja treba, dakle, pregledati udarnu igru topa i očistiti cijev. Zatim se ubacuje streljivo i točno u podne poteže okidač. Jačina zvuka je 140 decibela, pa preko ušiju mora imati velike slušalice otporne na zvuk. Nakon pucnja, ponovno slijede pregled i čišćenje.
– Realno, ne postoji neka mogućnost ozljede, ali ipak u radu trebam biti oprezan. No, ja volim taj posao i zato sam se i prijavio da ga radim. To je jedinstvena profesija – s osmijehom će topnik.
Odbrojavali zadnje sekunde
I dok se Tutundžić na vrhu tornja pripremao za pucanj, ispred njega okupila se ekipa znatiželjnika, mnogi od njih s kamerama kako bi zabilježili taj trenutak. Bila je ondje i velika ekipa učenika koji su posljednjih deset sekundi glasno odbrojavali, a nakon pucnja oduševljeno su i zapljeskali.
No, nisu svi bili jednako sretni zbog činjenice da se grički top vratio. Na društvenim mrežama tako su se mogli vidjeti komentari Zagrepčana koji se brinu da će nakon potresa i dalje neobnovljene zgrade zbog vibracija biti dodatno oštećene, a ima i onih koji su ustvrdili da im svakodnevna buka nije pretjerano nedostajala. •