I Domovinski rat senzibilizirao je Hrvate za humanitarnu aktivnost

Slike iz razrušenog Haitija prošlih desetak dana bilo je nemoguće izbjeći. Sa svih strana – s novinskih naslovnica, u svakim vijestima – gledale su oči djece koje su čudom preživjela potres. Ili nisu. Smrt i stradanje, očaj i beznađe iz Haitija jednako se osjetilo na ulicama Port-au-Princea kao i u New Yorku, Helsinkiju ili pak Osijeku.

Volonter Hrvatskog Crvenog križa Tihomir Štrekelj, koji je s austrijskim kolegama krenuo pomoći razrušenoj zemlji, možda je najbolje, na svojoj koži, osjetio reakciju svijeta. Od Beča do Haitija putovao je čak tri dana. U Beču su u zrakoplov ukrcali opremu za pročišćavanje vode vrijednu sto tisuća eura i krenuli. Stigli su tri dana kasnije. Nekoliko puta im je kontrola leta iz Port-au-Princea naredila da slete i čekaju.

Prva neplanirana stanica bila im je na Azorima, potom i na Antigui. Razlog je bio prozaičan: nisu imali gdje sletjeti. Zračna luka i pista potpuno su zakrčene avionima natovarenima tonama i tonama humanitarne pomoći. Veliki dio hrane, lijekova i opreme plaćen je donacijama građana.

Ni Hrvatska nije bila iznimka – Crveni križ je od humanitarnog telefona, sms-poruka te uplata na žiro-račun prikupio više od milijun kuna u samo nekoliko dana. Cinici bi napomenuli da treba stradati 200 tisuća ljudi da se svijet - pa tako i Hrvati - pokrene i počne pomagati.

CNN efekt

– To je CNN efekt. Što je katastrofa medijski bolje praćena, imat će jači odjek u javnosti te će biti bolji odaziv građana i donatora za pomoć – objašnjava Ead Bečirević iz Hrvatskog Crvenog križa te dodaje kako i kod žarišta humanitarnog djelovanja postoji trend.

– Najjednostavniji je primjer mjeseca prosinca. Cijeli mjesec je u znaku pomoći, humanitarnih događaja, slavnih koji podržavaju kampanje, skupljaju novac i darove – objašnjava Ead trendovska pravila na mikrorazini. Na globalnoj razini pak situacija je drugačija.

– Afrika je dugo bila u fokusu, da bi nakon tsunamija primat preuzela Indonezija – kaže Ead.

Gotovo nezapaženo prošle su i prolaze nedavne katastrofe, poput poplava u Tanzaniji ili pak suše u Keniji.

– Kenija je prvi put zbog suše proglasila katastrofu za 10 milijuna ljudi. Da, 10 milijuna. Toliko ljudi nema vode, nema hrane – ističe Ead.

Iako daleko od oka javnosti, Afrika nije daleko od humanitarnih organizacija. Hrvatski Crveni križ kontinuirano pomaže i šalje ljude na teren. Ead je bio u Senegalu i Keniji. Na oba mjesta radio je na pročišćavanju voda. No nije samo medijska pokrivenost potresa u Haitiju bila poticaj za globalnu pomoć.

Sama priroda katastrofe jako djeluje na psihu ljudi. Poplava i suša klasificirane su kao katastrofe koje “sporo nadolaze”. Pojednostavljeno: teško da će poplava ili suša nekoga zateći na spavanju. Potres dolazi nenadano i od njega nema bijega.

Svi se boje potresa. Osim toga, i kod nas je trusno područje, objašnjava Ead te daje dijagnozu humanitarnog stava nacije.

U pomaganju smo kao i u sportu, mala zemlja s puno medalja, kažu u Hrvatskom Crvenom križu. Kao primjer navode baš potres u Haitiju. Slovenci su, kažu, bili skeptičniji, pitali su gdje odlazi novac, sumnjali su da će stići na pravu adresu.

Posljedica rata

– Ne znam je li to posljedica rata, no ljudi u Hrvatskoj su zaista senzibilizirani za tuđe nevolje. Evo najjednostavnijeg primjera: kutije s doniranom robom praznimo dva puta tjedno. Uvijek su pune – kaže Ead.

Korijene empatije te prosocijalnog ponašanja, pomaganja i davanja neki nalaze u biologiji čovjeka i orijentiranosti na zajednicu, drugi pak u utjecaju okoline ili pak u nesvjesno očekivanoj nagradi – koja nije materijalna, već može biti jednostavno osjećaj zadovoljstva ili pak sigurnosti da će jednog dana, zatreba li, netko njima priskočiti u pomoć.

– Bolje da ja pomažem nekome, nego da meni pomažu – sažima svoju životnu filozofiju 37-godišnji Tomica iz Vinice kraj Varaždina. Tom je vozaču žarka želja – i potreba – da smjesta ode u Haiti.

– Čitao sam što kaže Renata Kasač, ona gospođa koja sa suprugom i dvoje male djece živi u Haitiju. Pa još kad sam vidio da po ruševinama kopaju golim rukama... Hoću pomoći. Znam voziti kamion, znam upravljati bagerom. Neka mi daju bilo što – ponudio se Tomica.

Nije jedini koji je tako reagirao. Između ostalih, grupa liječnika iz Hrvatske kontaktirala je s organizacijom Liječnici bez granica tražeći informaciju kako mogu pomoći.

Potres u Haitiju snažan je poticaj potreban ljudima da se odluče pomoći. Kod nekih pak takva želja i potreba nije uvjetovana događajem ili prijenosom kataklizme – velikim medijskim događajem. Svjesni su da milijuni svakodnevno trebaju pomoć te da preventivno djelovanje može smanjiti broj žrtva u katastrofi. Uostalom, da je Haitiju pomagano prije bilo bi više bolnica, liječnika, čvršćih kuća, bolje infrastrukture pa i manje poginulih.

Skupina prijatelja iz Zagreba nedavno je osnovala udrugu građana Marijini obroci. Filozofija je jednostavna, kao i njihov slogan: “Jednostavna rješenja za glad u svijetu”: za samo 75 kuna moguće je omogućiti djetetu školski obrok svaki dan tijekom godinu dana.

Financiranje hladnog pogona udruge koju čine mladi, obrazovani, uspješni ljudi – liječnici, profesori, odvjetnici, ekonomisti – svedeno je na minimum: komuniciraju mailom ili se nalaze kod nekoga u uredu, svi su volonteri. Svatko radi ono što najbolje zna i nadopunjuju se.

Od svake donirane kune, kažu, 93 lipe odlaze do korisnika pomoći, a obvezali su se utrošiti ne više od šest lipa na prikupljanje sredstava i najviše jednu lipu na upravljanje. Hrvatski Marijini obroci ogranak su škotskog projekta od kojega su preuzeli i sustav financiranja. Školama se financiraju kuhinje, a djeci obroci. Projekt je osmislio humanitarac veteran Magnus MacFarlane-Barrow.

Magnus je nedavno dobio veliku donaciju od Bona Voxa, dobiva i od drugih, no osnova su male uplate građana, one od pet, deset funti – kaže Tihomir Markić.

MacFarlane-Barrow je tijekom rata dovozio pomoć u Hrvatsku i BiH. Tada ga je upoznala Željka Markić. Iznimno mu je zadovoljstvo bilo kad je čuo da se u Hrvatskoj osniva udruga. Time je napravio puni krug – Hrvatska je bila zemlja u kojoj je počeo s pomoći, a sad Hrvati pomažu drugima.

– Prvo smo donirali, a onda pokrenuli udrugu. Humanitarni rad je borba protiv cinizma, kako u sebi, tako i u društvu. Tu je uvijek ona tvrdnja “ja ne mogu ništa promijeniti”. Ma kako? Ja sam promijenila svijet kad sam dala 75 kuna! – kaže Željka.

Redom odbijaju previše govoriti o sebi. Ne smatraju da su posebni te kažu da mnogo ljudi želi pomoći, samo trebaju poticaj. Ljudi žele vratiti, odužiti se, pokazati zahvalnost, kažu. – Moj pogled na svijet prelazi susjedov prozor, i grad, i županiju... – sažima svoju inspiraciju Krešimir Ćurlin te razgovor opet vraća na projekt.

Hrvatski Marijini obroci već hrane djecu u Malaviju. Sljedeća škola – i kuhinja – bit će u Ekvadoru, kaže Ana Peričić.

– Dvojaka je korist – nadovezuje se Krešimir Planinić: – Djeca dobivaju obrok, no i dolaze u školu. To je ulog u budućnost. Naglasak je na kontinuiranoj pomoći, kao i na osposobljavanju i ojačavanju lokalnog stanovništva. Obrazovanje je ključ uspjeha. Marijini obroci godinama hrane 350 tisuća djece u 14 zemalja. Hranili su i hranit će i u Haitiju, kamo su sada poslali dodatnu pomoć.

– Imam četvero djece i znam kako sam vesela kad ih nahranim – kaže Željka Markić, a Ćurlin dodaje:

– Svaki roditelj zna taj osjećaj.

Četvrtina Hrvata redovito odvaja novac za pomoć

Prema istraživanju GFK, četvrtina Hrvata redovito pomaže, iskazuje nesebičnost i spremno odvaja dio novca kako bi pomogla jako siromašnima i jako bolesnima. Svaki deseti ispitanik mjesečno često pomaže dobrovoljnim novčanim prilozima. Nešto više od prosjeka pomažu osobe od 55 do 64 godine i oni čiji su prihodi - logično - nešto viši od prosjeka.

Druga grupa, koja povremeno pomaže, najradije daje novac za nevladine organizacije a najčešće za konkretne humanitarne akcije u kojima se pomaže jako bolesnim osobama.

Najviše doniraju osobe iz Zagreba, Dalmacije i Slavonije, u dobi od 25 do 54 godine, te oni koji sebe svrstavaju u višu srednju klasu, pa i u višu klasu. No, iskustva iz Večernjeg lista govore nešto drugačije. Čitatelji su spremni pomoći.

Kad su roditelji Zajšek zatražili pomoć za liječenje svoje djevojčice Leone, stizale su novčane uplate, kao i pisma i pozivi podrške. Slično je bilo i u slučaju Silvane Novak. Građani su u dva dana skupili više od milijun kuna za liječenje. Bilo je uplata i po 20 i 50 tisuća kuna, i to od privatnih osoba.

– Dobri su ljudi. Jako mi je pomogla njihova pomoć, znali smo da nismo sami – povjerio se Silvanin suprug Silvio. Volonteri iz Marijinih obroka poručuju da je svaka kuna dragocjena i da može pomoći.