Na zapadu je potpuno normalno, a nama uglavnom nezamislivo da ljudi nemaju svoju perilicu rublja. Dijele je s drugim stanarima zgrade, a vrijeme tijekom kojeg ona "odrađuje svoj posao" koriste za druženje. Duž cijele prostorije, kojom se šire zvukovi rotirajućih bubnjeva i svježi mirisi deterdženta, uredno su raspoređene perilice i sušilice rublja, a poneke košare za veš krase zidne police. Slike su to koje nisu neuobičajene za američke sitcome, no za Zagreb i dalje jesu. Ipak, samoposlužnih praonica rublja može se naći i u metropoli, a jedna od njih, Wash&Go, već šest godina radi u Mesničkoj 5. I ne dijele je, dakle, stanari tek jedne zgrade, nego je otvorena za sve.
Ljudi vole što ne miriši
Na ulazu u prozračnu i osvijetljenu prostoriju nalaze se tri "male" perilice koje mogu svladati do devet kilograma rublja, a u kutu se smjestila "zvijezda praonice" koja može izvrtjeti čak 18 kilograma. Do nje stoje i četiri sušilice koje za nekoliko minuta mogu osušiti 14 kilograma robe. A politika je jednostavna, sve što posjetitelji trebaju jest zamijeniti novac za žetone, upaliti perilicu pa sušilicu i u čekaonici pričekati da cijeli proces završi. Da bi im vrijeme što brže prošlo, Wash&Go ima besplatni internet, punjače, knjige, novine i časopise te neizostavni aparat za kavu koja stoji 70 centi.
– Sve je baš kao u američkim serijama i filmovima – govori nam vlasnik poslovnice Saša Stanišić, koji se u te vode upustio nakon što se zasitio odvjetničke karijere. Pravne spise, bilješke i analize zamijenio je glomaznim strojevima, a klijente i sudnicu uglavnom strancima i svojevrsnim vešerajem. U njemu su pravila jasna, ali i ispisana po zidovima prostorije u kojoj nijedno pranje ne traje dulje od 40 minuta. A nije potrebna ni neka komplicirana jednadžba kako biste izračunali da pranje i sušenje prosječne količine rublja i nije toliko dug proces kako se na prvu čini. Sve je gotovo za manje od jednoga sata.
VEZANI ČLANCI:
Najprije je potrebno pripremiti se jer se svi strojevi pokreću žetonima koji se mogu dobiti u aparatu u kutu prostorije. Jedan žeton stoji jedan euro, a da bi se pokrenuo program perilice, potrebno je najmanje pet žetona za malu, odnosno devet za veliku. U žeton su uključeni i deterdžent i omekšivač, no uvijek možete donijeti i svoja sredstva za pranje pa ih naknadno ubaciti, poručuje Stanišić. – Rublje koje se opere u našim perilicama ne miriši i, vjerovali ili ne, to ljudi vole. Draži im je ipak taj neutralni miris – govori.
Kada završi proces pranja, dovoljna su tek dva žetona da bi se "startala" sušilica, koja će onda idućih minimalno 15 minuta snagom svog ogromnog bubnja i grijača sušiti rublje. Dobro je i to, otkriva vlasnik, što veš nakon sušenja nije potrebno peglati jer ne bude zgužvan. Neki dolaze prati i obuću, a zbog jedne scene na koju je naišao, dodaje, ništa ga više ne može iznenaditi.
– Jedan dan dolazim na posao. Ulazim i vidim kako je susjed donio tepih i strpao ga u mašinu. Vrata su se jedva zatvorila, a on stoji pokraj i pridržava ih, dok perilica poskakuje – prisjeća se Stanišić. Nekima pak mobitel ili novac često ostanu u džepovima hlača koje se vrte u mašini, a onda zovu vlasnika kako bi mu prenijeli svoje muke. On im, nažalost, kako nam kaže, u tim situacijama ne može pomoći, kao ni ljudima koji ostanu bez nekog komada odjeće.
– Zvoni mi jedan dan telefon, a djevojka s druge strane govori kako je stavila svoj veš na pranje, a onda kada ga je došla pokupiti, nedostajale su tri trenirke. Razumijem ljutnju, ali ja kod krađa ne mogu ništa napraviti – ističe Stanišić. Tko što uzima, dodaje, mogao bi pratiti da je poslovnici cijeli dan, no kako je riječ o samoposlužnoj praonici, drugog osoblja nema. A i na svim strojevima piše da se roba stavlja na vlastitu odgovornost, iako neki ne čitaju ni pravila ni upute pa često, kaže, zna doći i do kvarova, primjerice kada u strojeve stave previše odjeće.
Zarada? Nema pravila...
Česti klijenti su im strani radnici i turisti, a domaći dolaze samo onda kada im se pokvari perilica koju imaju kod kuće ili kad žele oprati i osušiti velike i teške stvari. Wash&Go otvoren je svakoga dana od 8 do 20 sati, a iako vlasnik kaže da se isplati imati praonicu, napominje kako oni koji se od nje misle obogatiti baš i neće uspjeti. Za našega je posjeta do podneva, primjerice, ukupna zarada bila sedam eura pa znatiželjno pitamo može li pokriti sve troškove.
– Kako kada, cijene energenata su previsoke, a nekada za jedan cijeli dan znamo zaraditi tek 15 eura. S druge strane, tijekom ljeta dnevna zarada popne se i do 250 eura. No, jednostavno nema pravila i nevažno je pada li kiša ili sja sunce, je li zima ili ljeto, ponedjeljak ili nedjelja... Svaki dan je drukčije – zaključuje Saša Stanišić.
FOTO: Zagreb 'prošarale' nježne nijanse ružičaste: Pogledajte čarobne prizore s ulica metropole