Obitelj Kosić iz Zagreba

Ispovijest obitelji koja je u potresu izgubila sve: Izbjeglice su u vlastitom gradu već dvije godine

Foto: Željko Hladika/Pixsell
Ispovijest obitelji koja je u potresu izgubila sve: Izbjeglice su u vlastitom gradu već dvije godine
11.04.2022.
u 19:00
Četveročlanoj zagrebačkoj obitelji Kosić, na čijoj je kući od potresa sedam crvenih naljepnica, dozlogrdilo je čekanje obnove, odlučili su si potražiti novi dom
Pogledaj originalni članak

Pas koji se ne linja. Gugla tu rečenicu 11-godišnja Sara prvi put toga dana, jer tek je došla iz škole, a koliko su puta već njezini prsti po tabletu prelazili tražeći ljubimca koji neće njezinoj mami zadati previše posla s usisavanjem, ne zna ni sama. Pomeranac joj se sviđa, njega bi najradije, a smislila mu je već i ime.

– Lija! – ponosno nam kaže, dok usput žvače tunu iz konzerve na kruhu. Gricka samo dok čeka "konkretnije", jer i mama je stigla s posla, pa je ručak tek pristavila. Lija, čudimo se. Pa kako pas, a lisica? Smije se našoj gluposti Sara, učenica petog razreda Osnovne škole Jelkovec. Relativno je nova ondje, ni dvije godine u svom razredu, a budući da se nastava u većem dijelu tog razdoblja održavala online, nije se još posve prilagodila.

– U prijašnjoj školi bilo mi je bolje. Ali naviknut ću se valjda, imam sad već najbolju prijateljicu Franku – govori nam Sara, a mi opet s našim bedastoćama. Branka?

novi problemi s obnovom

Večernji otkriva novu aferu: Ista firma godinama kontrolira obnovu, jedan čovjek provjerio gotovo sve objekte od Domovinskog rata!

Sumnja se kako uvjeti niza natječaja dijela procesa obnove nakon potresa, a koje provodi Središnji državni ured za obnovu i stambeno zbrinjavanje, favoriziraju jednu tvrtku – iTVZ d.o.o. Priznavajući njihovu direktoru, dipl. ing. građ. Marijanu Županu, golem broj referenci, izbacuju se iz igre ostale tvrtke i eliminira se tržišna utakmica. To je, otkrili smo, počelo davno prije ove obnove. U kontroli projekata obnove kuća najvažnije je iskustvo, a njega je najviše u tvrtki Marijana Župana...

– Ma Franka, sa F, pa nitko se više ne zove Branka! – spušta nas na naše mjesto 11-godišnjakinja, a mi je pitamo, naravno, i kakve su joj ocjene. U redu, kaže nam s vragolastim smiješkom.

– Iz matematike su najbolje! Četvorke i petice! – pohvalila se Sara. Sramežljiva je djevojčica gotovo potpuna suprotnost svojoj starijoj sestri Idori, budućoj pijanistici.

– Tek nedavno sam upisala glazbenu školu, pa još ne sviram Bacha ili Mozarta. Na sonatinama sam. Ali kad jednom budemo opet u svojoj kući, voljela bih imati svoj glazbeni studio – povjerava nam naša 13-godišnja sugovornica svoju želju, i ne znajući da je na popis čežnji nehotice stavila još jednu – povratak doma, na Kozjak.

Ondje su djevojčice živjele do zagrebačkog potresa s roditeljima Andrijanom i Tomislavom. Sad su u Jelkovcu, svi zajedno, izbjeglice u vlastitom gradu. Iz kuće s crvenom naljepnicom nisu uspjeli uzeti gotovo ništa. Kutnu garnituru za sjedenje, krevete na kat za cure i vešmašinu uspjeli su, iz ruševne nekretnine, izvući Bad Blue Boysi, a ostali su namještaj za stan u Jelkovcu, koji su dobili od Grada Zagreba u najam, kupili sami. Kartice i minusi. Ali morali su.

– Stan je bio prazan i nismo imali drugog izbora. Tristo kuna nam je mjesečna stanarina sad, a prije nego što smo došli ovamo, četiri smo mjeseca proveli u studentskom domu na Cvjetnom – govori nam Tomislav Kosić, dok nas usput nutka da nešto popijemo. Gosti smo u njihovom, kako ga oni zovu, privremenom domu, pa red je. Cedevita, kava, može iz džezve, hoćete iz aparata? Spremili su se domaćini.

– Znate što, dat ću vam sok od grožđa! To sam sam radio, grozdovi su s brajde koju imam. Odnosno, imao sam, na Kozjaku je. Pokupio sam grožđe na jesen, nije ga bilo kao inače jer nitko se ne brine o njemu. Ali nekoliko litara sam napravio. Nema šećera u soku nikakvog, crno je grožđe, ali stavio sam i malo izabele – objašnjava nam Kosić.

– Niste htjeli ostaviti da fermentira? – pitamo ga.

– Kad ne pijemo! A i nema dosta grožđa – smije se naš sugovornik, toči sok pa se, na pitanje obilazi li svoju kuću, u trenu uozbilji. Sve manje, kaže.

– Nemam više volje jer sve je kako je i bilo. Sedam crvenih naljepnica imamo! Sedam, ne jednu. Toliko puta dolazilo se provjeravati u kakvom je stanju objekt i mi ni dandanas nemamo rješenje o tome je li kuća predviđena za obnovu ili je za rušenje. Dvije su godine prošle – na vrijeme podsjeća Tomislav Kosić, koji je sam potres doživio jedanaest dana nakon moždanog udara. Tek su mu 42 godine, a preživio je već i tri infarkta, ugradnju četiri stenta, boluje od artroze i slabovidan je.

– Stopostotni invalid – svoju dijagnozu ukratko objašnjava Kosić, koji je u vrijeme potresa bio i potpuno slijep. Na lijevo oko ne vidi od rođenja, a na desnom mu se pojavila mrena. Operirao je to u međuvremenu pa ga sad, s naočalama, desno oko služi. Ne za čitanje, doduše, pa nam pokazuje i posebne naočale sa svojevrsnim povećalom koje koristi ako se uhvati novina. Ili televizora.

– Najčešće vijesti slušam, ali možda bolje da ih i ne čujem – govori Kosić, do kojeg se na dan potresa jedva došlo. Još četiri dana samoizolacije, u jeku pandemije, bilo mu je propisano jer su liječnici, kod kojih je bio na kontroli nakon moždanog udara, bili pozitivni na koronavirus.

Foto: MARKO DJURICA/REUTERS
The Wider Image: Ukrainian villagers count dead after weeks confined in school basement
Foto: MARKO DJURICA/REUTERS
The Wider Image: Ukrainian villagers count dead after weeks confined in school basement
Foto: MARKO DJURICA/REUTERS
The Wider Image: Ukrainian villagers count dead after weeks confined in school basement
Foto: MARKO DJURICA/REUTERS
The Wider Image: Ukrainian villagers count dead after weeks confined in school basement
Foto: MARKO DJURICA/REUTERS
The Wider Image: Ukrainian villagers count dead after weeks confined in school basement
Foto: MARKO DJURICA/REUTERS
The Wider Image: Ukrainian villagers count dead after weeks confined in school basement

– Nisam mogao iz kuće jer nije se znalo kamo bi me smjestili – kaže naš sugovornik, koji se s obitelji prvo, na pet dana, preselio u dom supruginih roditelja. U jednoj sobi spavalo je njih četvero i punica jer punac mora imati svoj prostor, budući da je nepokretan te boluje od Alzheimera i Parkinsona. Nakon toga obitelj dolazi u Cvjetno naselje.

– Nas četvero u osam kvadrata! Ali moram vam reći, lijepo nam je bilo – govori Andrijana Kosić, mama i supruga, žena koja svoj minimalac zarađuje čisteći Institut Ruđer Bošković. Kako lijepo, pitamo.

– Taj treći paviljon studentskog doma bio je divan. Ljudi su se u svom tom jadu neobično povezali, postali smo kao obitelj. Okupili bismo se na klupama ispred, popili kavu i družili se. Doduše, nismo se tad smjeli grupirati, zbog pandemije, pa nam je u jednom trenutku došla i policija. Riješili smo i to, gosponu u uniformi rekli smo: "Ili sjedni na kavu ili se makni" – smije se Andrijana Kosić, koja se i danas s prijateljima iz paviljona redovito čuje.

Neki su u državnim stanovima, drugi u hostelu Arena. Nije lako.

– Mi smo tek nedavno do kraja isplatili kredit koji smo podignuli za uređenje kuće. Stambena je to zgrada bila, zapravo, tako je etažirana, iako smo u njoj živjeli mi, Tomislavova mama, sestra te sestrična sa svojim obiteljima, a bio je ondje i frizerski salon u prizemlju. Svatko je imao svoj stan u tom dvojnom objektu, a Tomislav je ondje od '79., rođen je tamo – o stanu za čije im je uređenje na dan potresa ostalo još tri i pol godine kredita, govori nam naša sugovornica. "Prebili" su dugovanje zahvaljujući ponekim donacijama i činjenici da na gotovo ništa nisu trošili novac dok su bili smješteni u domu. Sad je drukčije, Tomislavova invalidnina je 1070 kuna, a Andrijana je na minimalnoj plaći. I dječji doplatak je tu, kaže familija iskreno. Sad planiraju još jedan zajam.

– Kupili bismo si neko zemljište, u zoni ZET-a, treba nam javni prijevoz zbog škole, meni zbog posla i Tomislavu zbog doktora. Pa makar i da kontejner neki stavimo na njega, samo da imamo nešto svoje. Stan koji smo dobili u najam je u redu, ali u Jelkovcu ne pripadamo. Nismo se jednostavno navikli na beton, a vidimo da od Kozjaka, tempom koji ide država, nikad neće ništa biti. Nemamo ni novac da sami idemo obnavljati kuću – kaže Andrijana Kosić, pa nam povjerava da od banke može dobiti devet tisuća eura. Ne dobiti, pozajmiti. Premalo je to za kućicu koju nam na Njuškalu pokazuje njezin suprug. Prizemnica u Kašini četiri je puta skuplja.

– Drvena je i ima veliko dvorište! Za Liju, patku i kozliće – veselo se u razgovor uključuje petašica Sara. Kakvu sad patku, pitamo.

– Ja bih patku – priznaje njena sestra Idora, pa nam odmah na svom mobitelu pokazuje videe šarenih divljih, bijelih i žutih malih ptića. Bijelu bi ona, domaću! Zašto?

– Pa jer su slatke – općepoznatu činjenicu iznosi nam sedmašica, a mi se sjetimo i onih kozlića koje je spomenula Sara. To je mamina želja.

– Nećemo otvarati mini zoološki vrt, ali kozliće sam oduvijek htjela imati. Iz djetinjstva su mi ostali kao draga uspomena. Ja bih na livadi pisala zadaću, a oni bi skakutali uokolo i penjali mi se na leđa – prisjeća se Andrijana, koja u čitavoj situaciji s potresom pronalazi i nešto pozitivno. Nikad se s obitelj, kao sada, nije tako dobro slagala.

– Kad su nas smjestili u Cvjetno, jako smo se povezali. Nije to ni čudno, čitav dan ste u nekoliko kvadrata i nema odvajanja. Čak i ako te netko iživcira, fizički se ne možeš maknuti u drugu prostoriju. S vremenom smo shvatili da nije to ni loše – kaže nam naša sugovornica, a mi pitamo i kako su cure pohađale školu kad su živjeli u studentskom domu. Nastava je bila online, govori nam.

– Internetska veza je, doduše, stalno pucala, pa su nam rekli da se prebacimo na Školu na Trećem. Ali nema u domu toliko televizora koliko je bilo djece, pa je Tomislav nabavio neki mali za cure, ali onda nismo mogli "loviti" ni taj Treći program, nije bilo signala – kaže nam Andrijana Kosić i odmah pohvaljuje organiziranost i brzo djelovanje svog supruga.

On je taj koji se najviše bori da se obitelj vrati doma, piše dopise, zove ministarstva, kontaktira s Gradom. Dan nakon potresa na Baniji uspio je skupiti i dvadesetak električnih grijalica i poslati ih u Petrinju.

– Nisam drukčije mogao pomoći, a znao sam da će im dobro doći, makar kako bi zagrijali kontejnere. Znam kako je meni bilo u kući u samoizolaciji, kad sam čekao da mi kažu smijem li izaći. Plin je bio isključen, vodovodne cijevi su popucale, jedino na struju sam se mogao malo zagrijati – kaže Tomislav Kosić. Zašto je angažiran oko svega, sam nam objašnjava.

Foto: Središnji državni ured za obnovu i stambeno zbrinjavanje
Foto: Središnji državni ured za obnovu i stambeno zbrinjavanje
Foto: Središnji državni ured za obnovu i stambeno zbrinjavanje
Foto: Središnji državni ured za obnovu i stambeno zbrinjavanje
Foto: Središnji državni ured za obnovu i stambeno zbrinjavanje
Foto: Središnji državni ured za obnovu i stambeno zbrinjavanje
Foto: Središnji državni ured za obnovu i stambeno zbrinjavanje
Foto: Središnji državni ured za obnovu i stambeno zbrinjavanje
Foto: Središnji državni ured za obnovu i stambeno zbrinjavanje
Foto: Središnji državni ured za obnovu i stambeno zbrinjavanje
Foto: Središnji državni ured za obnovu i stambeno zbrinjavanje
Foto: Središnji državni ured za obnovu i stambeno zbrinjavanje
Foto: Središnji državni ured za obnovu i stambeno zbrinjavanje

– Radi se o mome domu. Neshvatljivo mi je da više od dvije godine nitko nije napisao nijedan papir o budućnosti naše kuće i da mi gotovo isto toliko vremena moramo biti ovdje. Zato smo i odlučili da ćemo probati kupiti nešto sami, vidimo da nam nitko drugi neće pomoći – govori Kosić. A dok on priča, njegove cure oblače jakne. U goste se spremaju, kažu nam, ne ispitujemo kome, nije pristojno.

– Škola je sutra popodne, pa ću ujutro napisati zadaću. Tata je uvijek doma, ne radi, pa nam on pomogne ako treba – objašnjava nam Sara, koja nas je iz zgrade u Jelkovcu i ispratila gotovo do automobila. Ispitivali smo je o Franki, o školi, o tome je li joj neki dječak možda zapeo za oko.

Ma ja bih se najradije vratila doma – rekla nam je dok smo odlazili.

Tko može pomoći Kosićima da ostvare san o svojoj novoj kući na novom zemljištu, devizni je račun u RBA: Andrijana Kosić, Rebar 38, SWIFT CODE: RZBHHR2X, HR1424840083292564799, a žiro račun u Erste banci: Tomislav Kosić HR8124020063102610015.

Ključne riječi
Pogledajte na vecernji.hr

Komentari 1

DU
Deleted user
11:44 12.04.2022.

Duboko suosjećam sa tragedijom ovih i svih drugih potresom stradalih ljudi. No mislim da smo pogriješili, svi čekaju da im se stvari same riješe. Uzmimo vrijeme siromaštva i lažnog socijalizma , negdje 1960 do 1970, u Zagorju su bile slamom pokrivene kuće i kad je izbio požar do temelja su izgorjele. Kakva država kakva pomoć, dobio si potvrdu da ti je izgorjela kuća i mogao si ići po selima prositi pomoć. gradio si sam ponovo sve, ljudi su pomagali, ali ti si brinuo o gradnji svog doma, ovako nikada obnoviti ništa nećemo, da spavamo na rudniku zlata.