Ispovijest obitelji koja je u potresu izgubila sve: Izbjeglice su u vlastitom gradu već dvije godine

Pas koji se ne linja. Gugla tu rečenicu 11-godišnja Sara prvi put toga dana, jer tek je došla iz škole, a koliko su puta već njezini prsti po tabletu prelazili tražeći ljubimca koji neće njezinoj mami zadati previše posla s usisavanjem, ne zna ni sama. Pomeranac joj se sviđa, njega bi najradije, a smislila mu je već i ime.

– Lija! – ponosno nam kaže, dok usput žvače tunu iz konzerve na kruhu. Gricka samo dok čeka "konkretnije", jer i mama je stigla s posla, pa je ručak tek pristavila. Lija, čudimo se. Pa kako pas, a lisica? Smije se našoj gluposti Sara, učenica petog razreda Osnovne škole Jelkovec. Relativno je nova ondje, ni dvije godine u svom razredu, a budući da se nastava u većem dijelu tog razdoblja održavala online, nije se još posve prilagodila.

– U prijašnjoj školi bilo mi je bolje. Ali naviknut ću se valjda, imam sad već najbolju prijateljicu Franku – govori nam Sara, a mi opet s našim bedastoćama. Branka?

– Ma Franka, sa F, pa nitko se više ne zove Branka! – spušta nas na naše mjesto 11-godišnjakinja, a mi je pitamo, naravno, i kakve su joj ocjene. U redu, kaže nam s vragolastim smiješkom.

– Iz matematike su najbolje! Četvorke i petice! – pohvalila se Sara. Sramežljiva je djevojčica gotovo potpuna suprotnost svojoj starijoj sestri Idori, budućoj pijanistici.

– Tek nedavno sam upisala glazbenu školu, pa još ne sviram Bacha ili Mozarta. Na sonatinama sam. Ali kad jednom budemo opet u svojoj kući, voljela bih imati svoj glazbeni studio – povjerava nam naša 13-godišnja sugovornica svoju želju, i ne znajući da je na popis čežnji nehotice stavila još jednu – povratak doma, na Kozjak.

Ondje su djevojčice živjele do zagrebačkog potresa s roditeljima Andrijanom i Tomislavom. Sad su u Jelkovcu, svi zajedno, izbjeglice u vlastitom gradu. Iz kuće s crvenom naljepnicom nisu uspjeli uzeti gotovo ništa. Kutnu garnituru za sjedenje, krevete na kat za cure i vešmašinu uspjeli su, iz ruševne nekretnine, izvući Bad Blue Boysi, a ostali su namještaj za stan u Jelkovcu, koji su dobili od Grada Zagreba u najam, kupili sami. Kartice i minusi. Ali morali su.

– Stan je bio prazan i nismo imali drugog izbora. Tristo kuna nam je mjesečna stanarina sad, a prije nego što smo došli ovamo, četiri smo mjeseca proveli u studentskom domu na Cvjetnom – govori nam Tomislav Kosić, dok nas usput nutka da nešto popijemo. Gosti smo u njihovom, kako ga oni zovu, privremenom domu, pa red je. Cedevita, kava, može iz džezve, hoćete iz aparata? Spremili su se domaćini.

– Znate što, dat ću vam sok od grožđa! To sam sam radio, grozdovi su s brajde koju imam. Odnosno, imao sam, na Kozjaku je. Pokupio sam grožđe na jesen, nije ga bilo kao inače jer nitko se ne brine o njemu. Ali nekoliko litara sam napravio. Nema šećera u soku nikakvog, crno je grožđe, ali stavio sam i malo izabele – objašnjava nam Kosić.

– Niste htjeli ostaviti da fermentira? – pitamo ga.

– Kad ne pijemo! A i nema dosta grožđa – smije se naš sugovornik, toči sok pa se, na pitanje obilazi li svoju kuću, u trenu uozbilji. Sve manje, kaže.

– Nemam više volje jer sve je kako je i bilo. Sedam crvenih naljepnica imamo! Sedam, ne jednu. Toliko puta dolazilo se provjeravati u kakvom je stanju objekt i mi ni dandanas nemamo rješenje o tome je li kuća predviđena za obnovu ili je za rušenje. Dvije su godine prošle – na vrijeme podsjeća Tomislav Kosić, koji je sam potres doživio jedanaest dana nakon moždanog udara. Tek su mu 42 godine, a preživio je već i tri infarkta, ugradnju četiri stenta, boluje od artroze i slabovidan je.

– Stopostotni invalid – svoju dijagnozu ukratko objašnjava Kosić, koji je u vrijeme potresa bio i potpuno slijep. Na lijevo oko ne vidi od rođenja, a na desnom mu se pojavila mrena. Operirao je to u međuvremenu pa ga sad, s naočalama, desno oko služi. Ne za čitanje, doduše, pa nam pokazuje i posebne naočale sa svojevrsnim povećalom koje koristi ako se uhvati novina. Ili televizora.

– Najčešće vijesti slušam, ali možda bolje da ih i ne čujem – govori Kosić, do kojeg se na dan potresa jedva došlo. Još četiri dana samoizolacije, u jeku pandemije, bilo mu je propisano jer su liječnici, kod kojih je bio na kontroli nakon moždanog udara, bili pozitivni na koronavirus.

– Nisam mogao iz kuće jer nije se znalo kamo bi me smjestili – kaže naš sugovornik, koji se s obitelji prvo, na pet dana, preselio u dom supruginih roditelja. U jednoj sobi spavalo je njih četvero i punica jer punac mora imati svoj prostor, budući da je nepokretan te boluje od Alzheimera i Parkinsona. Nakon toga obitelj dolazi u Cvjetno naselje.

– Nas četvero u osam kvadrata! Ali moram vam reći, lijepo nam je bilo – govori Andrijana Kosić, mama i supruga, žena koja svoj minimalac zarađuje čisteći Institut Ruđer Bošković. Kako lijepo, pitamo.

– Taj treći paviljon studentskog doma bio je divan. Ljudi su se u svom tom jadu neobično povezali, postali smo kao obitelj. Okupili bismo se na klupama ispred, popili kavu i družili se. Doduše, nismo se tad smjeli grupirati, zbog pandemije, pa nam je u jednom trenutku došla i policija. Riješili smo i to, gosponu u uniformi rekli smo: "Ili sjedni na kavu ili se makni" – smije se Andrijana Kosić, koja se i danas s prijateljima iz paviljona redovito čuje.

Neki su u državnim stanovima, drugi u hostelu Arena. Nije lako.

– Mi smo tek nedavno do kraja isplatili kredit koji smo podignuli za uređenje kuće. Stambena je to zgrada bila, zapravo, tako je etažirana, iako smo u njoj živjeli mi, Tomislavova mama, sestra te sestrična sa svojim obiteljima, a bio je ondje i frizerski salon u prizemlju. Svatko je imao svoj stan u tom dvojnom objektu, a Tomislav je ondje od '79., rođen je tamo – o stanu za čije im je uređenje na dan potresa ostalo još tri i pol godine kredita, govori nam naša sugovornica. "Prebili" su dugovanje zahvaljujući ponekim donacijama i činjenici da na gotovo ništa nisu trošili novac dok su bili smješteni u domu. Sad je drukčije, Tomislavova invalidnina je 1070 kuna, a Andrijana je na minimalnoj plaći. I dječji doplatak je tu, kaže familija iskreno. Sad planiraju još jedan zajam.

– Kupili bismo si neko zemljište, u zoni ZET-a, treba nam javni prijevoz zbog škole, meni zbog posla i Tomislavu zbog doktora. Pa makar i da kontejner neki stavimo na njega, samo da imamo nešto svoje. Stan koji smo dobili u najam je u redu, ali u Jelkovcu ne pripadamo. Nismo se jednostavno navikli na beton, a vidimo da od Kozjaka, tempom koji ide država, nikad neće ništa biti. Nemamo ni novac da sami idemo obnavljati kuću – kaže Andrijana Kosić, pa nam povjerava da od banke može dobiti devet tisuća eura. Ne dobiti, pozajmiti. Premalo je to za kućicu koju nam na Njuškalu pokazuje njezin suprug. Prizemnica u Kašini četiri je puta skuplja.

– Drvena je i ima veliko dvorište! Za Liju, patku i kozliće – veselo se u razgovor uključuje petašica Sara. Kakvu sad patku, pitamo.

– Ja bih patku – priznaje njena sestra Idora, pa nam odmah na svom mobitelu pokazuje videe šarenih divljih, bijelih i žutih malih ptića. Bijelu bi ona, domaću! Zašto?

– Pa jer su slatke – općepoznatu činjenicu iznosi nam sedmašica, a mi se sjetimo i onih kozlića koje je spomenula Sara. To je mamina želja.

– Nećemo otvarati mini zoološki vrt, ali kozliće sam oduvijek htjela imati. Iz djetinjstva su mi ostali kao draga uspomena. Ja bih na livadi pisala zadaću, a oni bi skakutali uokolo i penjali mi se na leđa – prisjeća se Andrijana, koja u čitavoj situaciji s potresom pronalazi i nešto pozitivno. Nikad se s obitelj, kao sada, nije tako dobro slagala.

– Kad su nas smjestili u Cvjetno, jako smo se povezali. Nije to ni čudno, čitav dan ste u nekoliko kvadrata i nema odvajanja. Čak i ako te netko iživcira, fizički se ne možeš maknuti u drugu prostoriju. S vremenom smo shvatili da nije to ni loše – kaže nam naša sugovornica, a mi pitamo i kako su cure pohađale školu kad su živjeli u studentskom domu. Nastava je bila online, govori nam.

– Internetska veza je, doduše, stalno pucala, pa su nam rekli da se prebacimo na Školu na Trećem. Ali nema u domu toliko televizora koliko je bilo djece, pa je Tomislav nabavio neki mali za cure, ali onda nismo mogli "loviti" ni taj Treći program, nije bilo signala – kaže nam Andrijana Kosić i odmah pohvaljuje organiziranost i brzo djelovanje svog supruga.

On je taj koji se najviše bori da se obitelj vrati doma, piše dopise, zove ministarstva, kontaktira s Gradom. Dan nakon potresa na Baniji uspio je skupiti i dvadesetak električnih grijalica i poslati ih u Petrinju.

– Nisam drukčije mogao pomoći, a znao sam da će im dobro doći, makar kako bi zagrijali kontejnere. Znam kako je meni bilo u kući u samoizolaciji, kad sam čekao da mi kažu smijem li izaći. Plin je bio isključen, vodovodne cijevi su popucale, jedino na struju sam se mogao malo zagrijati – kaže Tomislav Kosić. Zašto je angažiran oko svega, sam nam objašnjava.

– Radi se o mome domu. Neshvatljivo mi je da više od dvije godine nitko nije napisao nijedan papir o budućnosti naše kuće i da mi gotovo isto toliko vremena moramo biti ovdje. Zato smo i odlučili da ćemo probati kupiti nešto sami, vidimo da nam nitko drugi neće pomoći – govori Kosić. A dok on priča, njegove cure oblače jakne. U goste se spremaju, kažu nam, ne ispitujemo kome, nije pristojno.

– Škola je sutra popodne, pa ću ujutro napisati zadaću. Tata je uvijek doma, ne radi, pa nam on pomogne ako treba – objašnjava nam Sara, koja nas je iz zgrade u Jelkovcu i ispratila gotovo do automobila. Ispitivali smo je o Franki, o školi, o tome je li joj neki dječak možda zapeo za oko.

– Ma ja bih se najradije vratila doma – rekla nam je dok smo odlazili.

Tko može pomoći Kosićima da ostvare san o svojoj novoj kući na novom zemljištu, devizni je račun u RBA: Andrijana Kosić, Rebar 38, SWIFT CODE: RZBHHR2X, HR1424840083292564799, a žiro račun u Erste banci: Tomislav Kosić HR8124020063102610015.