Tko će raditi spomenik dr. Franji Tuđmanu, koji će se postaviti sjeverno od fontana na Sveučilišnoj livadi, još uvijek je upitno. Dobitnik posla izvedbe djela kipara Kuzme Kovačića znat će se za otprilike mjesec dana, kada komisija odluči čiju će ponudu uzeti u obzir.
Na javni natječaj javili su se, naime, Ljevaonica umjetnina Ujević te Akademija likovnih umjetnosti, a kad im se pismeno dostavi odluka Grada Zagreba, morat će dobro zasukati rukave ako žele kip dovršiti do 10. prosinca, kada je gradonačelnik Milan Bandić najavio da bi se on mogao postaviti. Datum je to smrti prvog hrvatskog predsjednika, a na spomeniku će stajati i Tuđmanov citat ispisan slovima od bronce: “Možete mi, evo, uzeti slobodu, pa i život, ali ne i misao, ne i istinu, ne i moj prilog povijesti naroda kojem pripadam.”
Bit će potrebna dizalica
Kako bismo saznali koliko je postupak postavljanja zahtjevan, posjetili smo ljevaonicu Ujević, koja je na natječaju dala nižu ponudu – procijenili su da bi spomenik mogli napraviti za 1,6 mil. kuna te je njihova ponuda za 20.000 kn jeftinija od ponude ALU-a.
– Postaviti spomenik ne bi trebao biti problem. S obzirom na to da se nalazi na otvorenom prostoru, bit će potrebna tek dizalica za statuu visoku 4,2 metra. Kip Franje Tuđmana, koji smo izlijevali za kninsku tvrđavu, morali smo postaviti uz pomoć helikoptera – kaže Damir Ujević, vlasnik ljevaonice koju je osnovao 1982. godine.
Otada je napravio nekoliko kipova prvog hrvatskog predsjednika – jedan stoji u Velikom Trgovišću, njegovu rodnom mjestu, a dva identična su u Škabrnji i Slavonskom Brodu – te je, gotovo u identičnoj pozi, u iskoraku, s rukom na srcu, kako će stajati kod fontana, napravio isti autor u dva različita grada.
– Ipak, ova dva u Škabrnji i Slavonskom Brodu imaju “čišće” linije – opisuje Ujević minimalne promjene koje je uočio svojim “okom za detalje”.
Obiteljska tradicija
Otkako su otvorili prije 36 godina izradili su pet stotina kipova, a pored nekih svaki dan prolazimo na javnim površinama. Neke od najzahtjevnijih postavio je Ujević baš u Zagrebu – jedan od njih je spomenik Draženu Petroviću na stepenicama ispred Cibone, koji stoji samo na jednom prstu.
– U postavljanju nam je puno pomogao naš statičar Miljenko Srkoč. Morali smo paziti da ne napravimo štete u prostorima koji stoje ispod kipa – kaže Damir Ujević, koji je školu za ljevača umjetnina završio u njemačkom Münchenu.
Izradili su i “Hrvatskog sokola” autora akademskog kipara Mladena Mikulina, postavljenog u parku Maksimir, fra Grgu Martića istog autora u Martićevoj, kardinala Alojzija Stepinca pored I. gimnazije u novozagrebačkoj Utrini, Aleju skulptura na Savskom nasipu, a jedan od najsloženijih bilo je “Prizemljeno Sunce” postavljeno u Bogovićevoj ulici.
– Najteže je napraviti geometrijsko tijelo. Kugla ne može biti drukčija nego takva – kaže Ujević. Najponosniji je, kaže, na četiri metra visok spomenik od patinirane bronce u čijoj je sredini “vječni plamen” na vukovarskom Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata, jednako kao i na “Vukovarsko srce” izrađeno od aluminij-magnezija, posebne vrste aluminija otporne na oksidaciju, postavljeno ispred bolnice u tom gradu. Spomenike ne samo da su postavljali u Hrvatskoj, već i diljem Europe.
– Stoje u Austriji, Francuskoj, u Makedoniju smo poslali najveći spomenik koji smo izradili. Imao je 12 metara – kaže Ujević. Da bi se izradio spomenik od bronce potrebno je peći zagrijati na 1200 stupnjeva. Kip se radi u dijelovima, koji se potom spajaju i vare.
– Na završnom proizvodu ne smije se vidjeti da je ta skulptura bila u dijelovima – kaže Ujević. Kad rad umjetnika u gipsu stigne u ljevaonicu, radnici preuzimaju izradu do finalnog proizvoda.
– Imamo mi i privatnih investitora. Jedan je gospodin, povratnik iz inozemstva, naručio skulpturu svoje obitelji, koju će postaviti u dvorište. Nju smo upravo dovršili – govori Ujević dok se šeće kroz svoj “muzej na otvorenom”, dvorište ljevaonice na Oranicama, gdje drži neke skulpture.
Ljubav prema ovom poslu prenio mu je otac Josip, koji je položio majstorski ispit i tako je postao prvi cizeler u nekadašnjoj Jugoslaviji. Njegov posao sastojao se od obrađivanja površine skulpture do tražene glatkoće. Posao je postao i obiteljska tradicija, jer Damirov sin Nikica nastavlja posao. Počeli su s petero zaposlenih, najviše ih je bilo 26, kaže Ujević, a sad ih je malo manje i nada se da će nastaviti raditi još dugo.
Večernji vam daruje: Ovo je stan koji može biti vaš
Doktora NK Partizan