Najgore su hladne noći. Po danu još nekako ide, ali kada padne mrak, postane joj zbilja teško. Branka Velebit više se i ne sjeća kada se pošteno naspavala, oči sklopi tek tu i tamo, i to – u tramvaju, na klupici... Dom nema već dvije godine, otkako je iz Osijeka stigla u Zagreb kako bi pronašla posao. Stvari su krenule naopako i nije se uspjela snaći. Prvih je godinu i pol još pronalazila smještaj, no od jeseni je na ulici.
U raljama birokracije
– Sama sam i u stranom gradu, ali želim uspjeti jer mislim da svatko zaslužuje drugu priliku. Iako mi je svaki dan sve teže, hladno je i umorna sam – govori 55-godišnjakinja koja preživljava od skupljanja boca. Ekonomistica po struci želi raditi, no najveći joj je problem to što nema dokumente. Da bi ih dobila, naime, mora prijaviti prebivalište u Zagrebu. Smještaj pak ne može naći dok ne nađe posao i tako se našla u zatvorenom krugu. A da su nesređeni papiri veoma čest problem za beskućnike, potvrđuju i u prihvatilištu u Kosnici.
– Kada nam ljudi dođu, to je prvo čime im pomažemo. Njima je zapravo takva potpora i puno potrebnija od samog kreveta ili toplog obroka – objašnjava Zvonko Mlinar, voditelj prihvatilišta u kojem trenutačno boravi 113 osoba, a ima mjesta za još njih 35. Među njima je i 30-godišnji Igor. Nakon što je roditeljsku kuću u Koprivnici izgubio zbog hipoteke, došao je pronaći posao u Zagreb.
– Bilo je puno teže nego što sam očekivao, poslodavac me nije htio prijaviti, jednu plaću sam dobio, a dvije nisam i uskoro nisam imao od čega živjeti – kaže Igor koji se na ulici prvi put našao 1. siječnja. Tada je čuo za prihvatilište u Kosnici gdje je odlučio potražiti pomoć. Nije to lak korak, kaže, no ponekad nemaš izbora.
– Ljudi često misle da su beskućnici klošari, skitnice koje ne žele raditi. I onda jednog dana shvatiš da nemaš kamo te da si i sam beskućnik – govori Igor koji je čvrsto odlučio da će naći posao.
Teško je opet krenuti
U tome će mu pomoći i djelatnici prenoćišta koji za korisnike često organiziraju edukacije o pronalaženju posla kako bi što prije stali na noge.
– Često im, nažalost, moramo savjetovati da ne kažu poslodavcu da su beskućnici jer je jako puno predrasuda – napominje Zvonko Mlinar i dodaje kako se nije jednom dogodilo da je netko dobio otkaz samo zato što je priznao da privremeno živi u Kosnici.
U prihvatilištu napominju da je nekome tko je ostao bez svega jako je teško krenuti ispočetka i baš se zato ponekad korisnici u Kosnici zadrže dulje. Tako tamo već pet godina boravi 62-godišnji Stjepan. Nakon raskola u obitelji i gubitka posla, nije imao kamo te je završio na ulici. Dva mjeseca živio je u automobilu, a onda je čuo za Kosnicu koja ga je, kaže, spasila.•
Ne mogu vjerovati kakvo smo društvo postali! Pa zar se doista moramo "amerikanizirati" u svakom pogledu???