'Još uvijek se trzamo na svaki udarac vratima i skamenimo na svaki šum'

Živim u neboderu koji je građen nakon potresa u Skoplju, prije gotovo 60 godina, ali za tog je nedjeljnog udara doista bilo jako neugodno. Pa još korona i onaj snijeg, činilo se kao da je smak svijeta. Otišao sam potom u centar, a ondje je izgledalo kao nakon bombardiranja... Zvuči kao početak nekog romana, a možda doista i jest, jer nam tako svoj doživljaj razrušene metropole odmah nakon potresa 22. ožujka opisuje višestruko nagrađivani književnik Damir Karakaš dok hodamo ranjenim središtem Zagreba. Srce grada opustošeno je i umorno, no tračak nade daje vitalan, zelen i potresom neokrznut Zrinjevac koji mu je, kaže, posebno blizak jer su mu djeca ondje odrasla.

– Imam ovdje i prijatelje koji su morali napustiti svoj dom – govori dok prolazimo parkom. Nastavljamo do Tesline, jedne od Karakašu najdražih gradskih žila kucavica, i zastajemo kod ZeKaeM-a, budući da je ondje igrao “Zagrebački pentagram”, uspješnica redatelja Paola Magellija koja povezuje pet dramskih tekstova, a među njima i “Skoro nikad ne zaključavamo” koji potpisuje Karakaš. Iz njegova je pera potekla i drama “Snajper”, koja je premijeru, u režiji Franke Perković, također doživjela u ZeKaeM-u. Na kazalištu se vide tragovi udara, no oštećenja nisu velika.

– Ovdje je i knjižara u čijem je izlogu prije 20 godina osvanula moja prva knjiga – prisjeća se dok prolazimo Cvjetnim trgom, a potom žurimo na Jelačić-plac.

– Djetinjstvo sam proveo u malom selu u Lici u kojemu nije bilo ni trgovine, ni crkve, ni pošte, ničega. I kada sam se u srednjoj školi doselio ovdje, odjednom sam živio pored katedrale – prisjeća se gledajući velebnu crkvu koja nakon udara, dodaje, tužno izgleda. Put nas vodi i do đačkoga doma u Vlaškoj gdje je proveo svoje prve zagrebačke dane, a dijelio ga je s danas poznatim znanstvenikom Ivicom Đikićem. Na tom su mjestu sada crkva sv. Martina i salezijanski samostan, a potres ni njih nije poštedio. 

Još uvijek se trzam na svaki udarac vratima

Stradali su mnogi domovi, pa tako i onaj u zgradi kod Britanskog trga u kojemu s obitelji živi Bojana Gregorić-Vejzović. Iako su od udara prošla dva mjeseca, uvečer joj se i dalje, opisuje, strah uvuče u tijelo pa ostaje budna ne bi li bila spremna da sa suprugom Enesom pokupi djecu i pobjegne ako opet zatutnji.

– Mi smo sretnici jer nas je tog nedjeljnog jutra spasila drvena greda na kojoj su ostali stajati napukli dimnjaci. Kako imamo tavansku sobu, drugi bi scenarij bio da je sve završilo na našim glavama. Stoga smo, poput mnogih Zagrepčana, zahvalni što smo živi, no materijalne štete prate i one psihičke pa se, primjerice, trzam na svaki jači udarac vratima – govori popularna glumica. “Zagrebačkim ulicama cesta mog života teče, njegova me radost blaži, njegova me rana peče”, stihovi iz svojevrsne velegradske himne, pjesme glazbenika Jadranka Črnka, dodaje, najbolje opisuju što osjeća kad vidi oštećena pročelja i šutu na ulicama, a melankolija koja ispunjava ulice metropole može se, kaže, osjetiti.

– Svakih nekoliko dana biciklom obilazim mamu, koja je također u centru, te joj nosim hranu i lijekove. U prve dane nakon potresa bilo je baš žalosno gledati puste ulice razrušenog Zagreba koje u ovoj pandemiji odjekuju tugom i sjetom – govori Bojana Gregorić-Vejzović.

Posebno me bole rane na mojoj Komediji

Na svaki se šum nakon potresa skameni i pjevačica Zdenka Kovačiček, koja si pri pogledu na ranjeni Zagreb, priznaje, ne može pomoći da joj oči ne zasuze. No bol u srcu, ističe, u ovome trenutku mogu ublažiti glazba i smijeh, koje ona oduvijek pronalazi u kazalištima. Posebice u Komediji, kazalištu s kojim je i čvrsto povezana budući da su ondje postavljena i dva najdraža joj mjuzikla, “Love Janis” i “Ella i Marylin”, u kojima je interpretirala glavne likove. U prvom jednu od najboljih bijelih pjevačica bluesa svih vremena Janis Joplin, a u drugom veliku jazz-umjetnicu Ellu Fitzgerald. Stoga je rane na Komediji, kaže, posebno i bole. – Vidi se da napukline na desnoj strani fasade nisu površinske, nego duboke.

Trebat će vremena i novca da se to sanira, a kazalište je tek nedavno obnovljeno. Još neko vrijeme vjerojatno nećemo ovdje uživati u predstavama – ističe legendarna pjevačica, dodajući kako ovako teško stanje ne pamti, a ni poslijeratno je doba nije bacalo u depresiju kao što to čine posljedice “potresa u doba korone”. – Jer sve mi je u Zagrebu u srcu, i Komedija i HNK, Sveti Duh, Ilica, muzeji i kina, Arena, Lisinski, Kontesa... – napominje Zdenka Kovačiček. Trenutačno joj najviše nedostaje snimanje pjesama i koncerata, a iako se osjeća kao ptica u kavezu, ima vjere da će se Zagreb ponovno uzdignuti.

– Proći će korona, grad će zaliječiti rane, ali ova godina ostat će zabilježena kao ona koja nas je bacila na koljena. Naravno, dići ćemo se na noge, ali povrede duše su najteže. One zacjeljuju dugo, a možda i nikada. Oporavit ćemo se zbog mlade generacije koja mora ići naprijed. Njima treba ugraditi osjećaj da se sve može prebroditi, da je moglo biti i gore. Važno je da smo živi i zdravi – zaključuje Zdenka Kovačiček.