Kamere, uspornici i radarske kontrole samo su neki od pokušaja da se stane na kraj vozačima koji vole stisnuti papučicu gasa. Paukovi su pak tu da uklone one koji nepropisno parkiraju na invalidskim mjestima, nogostupima i ulazima, a ispred noćnih klubova čekaju policijske patrole s alkotestovima. Kontrole su to mrske svakom vozaču te se često na njih gleda kao na još jedan način punjenja proračuna, no kako bi zagrebačke ulice izgledale bez takvog nadzora?
I zaista, ponekad se čini da policija najviše vremena potroši u pokušajima da sudionike u prometu zaštiti od njih samih. Dok se mnogi žale da uspornici oštećuju vozila, tamo gdje ih nema redovito možemo svjedočiti da automobili jure brzinom i dvostruko većom od dopuštene.
Nove kamere od 250 tisuća kuna, prema mišljenju nekih, nepotreban su trošak, no njih deset je u samo pola godine na najrizičnijim mjestima u gradu evidentiralo gotovo 14.000 prekršaja. Također, nije sve na vozačima motornih vozila. I pješaci te biciklisti imaju svoj dio kolača.
Pa tako nije rijetkost da vozači moraju izbjegavati pješake koji nepažljivo pretrčavaju cestu, a tu su i biciklisti koji žele biti ravnopravni članovi prometa sve dok ne treba malo pričekati dok se na semaforu upali zeleno svjetlo.
Bezobraštini bahatih i neodgovornih sudionika u prometu na zagrebačkim ulicama svjedočimo svaki dan, kultura se traži povećalom, a samo je pitanje kao bi prometnice izgledale da nema toliko kontrola i kazni. Bilo bi idealno da se sudionici prometa pridržavaju pravila i da nam nije potrebno toliko kazni i kontrola za koje će se mnogi složiti da su prestroge.
No, dokle god postoji vozač koji je spreman projuriti pokraj vrtića i škole vozeći 100 kilometara na sat i dokle ima onih koji će mrtvi-pijani sjesti za volan, nema previše kontrola. Do tada će svi savjesni vozači morati trpjeti, no bolje jedna kontrola više nego još jedan život manje.
A da u Holdingu zaposle bar jednu osobu sa diplomom?